PRIČE ZA DJECU

KRUŠNA PRIČA
   

      Djed žvače kruh, slaninu i mladi luk čija dugačka pera podsjećaju na fazanov rep.
      - Djede - iznenada upita Luka - kako se dobiva kruh?
      - Kruh? - ponovi pitanje djed i zagleda su u šaku iz koje je izvirivao komad bijelog kruha, mekog poput stare školske spužve.
      - Da! - ponovi unuk. Smijao se što je uhvatio djeda nespremnog na odgovor. - Mislim - nastavi Luka - tko je izmislio kruh?
      - Kruh, sine moj, nije „izmislio“ nitko. Pogledaj - pokaže djed svoj komad kruha - kruh je kruh i tu nema nikakva izmišljanja ni mudrovanja.
      - Baš nikakva? - nadovezuje se Luka.
      - Pa kruh je, ako baš hoćeš - uzvrpolji se djed - kruh je jedna zelena biljka kao i sve druge biljke samo što ima zrnje koje nam daje brašno.
      Djed odloži nožić, slaninu, obriše usta i nastavi kroz svoje rijetke zube:
      - Nije velika mudrost, a?
      - Brzo si me se riješio - nasmije se veselo Luka cupkajući na klupi.
      - Nisam te se brzo riješio, mladiću, nego je to tako. Pšenica postoji otkada je sve vijeka…
      - Da je nisu, možda, pasli još i dinosauri? - podbode unuk djeda.
      - A tko kaže da nisu? Dinosauri su bili biljožderi, a ostaci crteža po spiljama, kao i mnoge iskopine, govore da je žito poznato otkad čovjek zna i svoj želudac. Jesi li zadovoljan odgovorom? - pita djed i nastavlja rezuckati svoju slaninu.
      - Nisam baš - odgovara Luka.
      - Eh, nisi. Pa što bi ti htio? Prvi ljudi, kažu stare knjige, jeli su kruh od gline pomiješan s nekom travom, dok nisu došli do ovakvog kruha kakav mi danas imamo. A tko zna kakav će kruh jesti sutrašnji ljudi…
      - Baka se pojavila pred vratima brišući maramicom vruće obraze. Prisluškivala je, ali čini se, nije najbolje čula.
      - O čemu vas dvojica tako važno raspravljate? - pita baka.
      - Gnjavi me -  kaže djed. - Pita, eto, kako se dobiva kruh.
      - A, to! - nasmije se baka i priđe bliže. - Dođi ti, mali moj, u kuhinju, ja znam kako se dobiva kruh.
      - Kako? - priljubi se Luka uz baku.
      - Pa, kako sad „ kako“?  Lijepo. Operu se ruke, a zatim se dobiva kruh.
 

​

​

​

ŠTOPERICA

​

​

       - Sve je u životu račun, a vrijeme novac - rekao je djed. - Evo, moramo znati koliko ti točno vremena treba do škole. Dva puta prelaziš ulicu i jedanput most...
      - Ali, djede pa to rade svi. Ne vidim u tome nekakvu posebnu računicu.
      - Ne vidiš, ali ćeš je osjetiti. Često ćeš zakašnjavati, a to nije dobro. Svemu treba mjera.
      - Još dijete nije prekoračilo ni školski prag, a ti ga mrcvariš glupostima - uplela se u razgovor baka.
      - Ma nemoj! Nije odlazak u školu isto što i odlazak susjedi na kavu - resko je odsjekao djed.
      - Naš Martin mora točno znati koliko mu je vremena potrebno od kuće do škole da ne bi kasnio, pretrčavao ulicu i, ne daj Bože, dospio pod kotače kakva luđaka.
      Da se baka ne bi dalje prepirala s djedom, uzela je metlicu i lopaticu za smeće i pošla mesti stazicu ispred kuće. Stazica se jedva nazirala od cvijeća koje je raslo i mirisalo na sve strane. Leptiri su okolo prolijetali kao čudesni šareni snijeg.
      Djed je zadovoljno i pažljivo slagao knjige i bilježnice u školsku torbu. Martin mu je pomagao. Kad su završili posao, djed reče:
      - Evo, sve je tu u cakum-pakum. - Okreni leđa, Martine! Taako! Kao da ti je rasla na leđima! Je l' teška?
      Martin je pod školskom torbom koja mu je pokrila cijela leđa i još koji palac stršila iznad ramena, izišao pred ogledalo i rekao:
      - Da, djede, malo je teška.
      - Ne brini - pomilova ga djed po krajičku vrata koji je malčice izvirivao iznad torbe. - To će te ojačati. I ne grbi se. Hodaj što možeš uspravnije. - A sada, kao što smo se dogovorili, krećemo na pokusno putovanje u školu.
      - Bože moj, da nisi pošašavio? - rekla je baka koja se vratila po škare za obrezivanje ruža.
      - Što će reći susjedi? Nitko još i ne pomišlja na školu, a ti ćeš Martina voditi...
      - Ne miješaj se, bakice, u naš posao. Ne guramo ni mi nos u tvoj - odgovori djed, uzme štopericu i s unukom nestade na ulici.
      Možete zamisliti kako su prolaznici gledali neobične putnike. Znanci su ih zaustavljali, ispitivali, neki su se zlobnici i glasno smijali, ali djed se nije dao zbuniti. Često je pogledavao u svoju sjajnu štopericu i nastavljao put prilagođavajući svoje korake koracima svojega unuka, pa je i to izgledalo poprilično smiješno. Zločesti su ga dječaci oponašali dok nisu stigli do ugla ulice koja je vodila na kupalište.
      Ni Martinu, ruku na srce, to pokusno putovanje nije pričinjavalo zadovoljstvo. Osjećao je potrebu da tresne torbom o ledinu i odleprša za svojim bezbrižnim prijateljima prema rijeci i voćnjacima. Ali znao je da to svojemu djedu nikada ne bi mogao učiniti.
      Dopodnevno sunce žarkog kolovoza igralo se skrivača s bijelim namirisanim oblacima. Sakrije se, pa se pokaže. Djedu i unuku slijevao se znoj ispod košulja. Tako su došli do škole. Djed je pogledao u svoju sjajnu štopericu, zapisao na papir neke brojke, pa hajd' kući.
Baka ih je čekala vidno uzbuđena.
      - Eto, bako, ako te zanima od kuće do škole, sa dva prijelaza preko ulice i jednim prijelazom preko mosta, Martinu treba 15 minuta i 45 sekunda normalna hoda. Pokus ćemo ponoviti još nekoliko puta, i to jedanput dnevno, da bismo dobili točan prosjek.
      - Za Boga miloga, nemoj ponavljati - rekla je baka. - Sve ste već izračunali. Ostavi djetetu još malo vremena za zabavu i igru.
      - Tako je - reče Martin i zavuče se baki po ruku.
      Djed Martin i baka brinuli su za unuka Martina jer su njegovi roditelji radili u dalekoj zemlji. Tako dalekoj da su, dolazeći kući, putovali brzim vlakom dan i noć. Ali prošli put, za Uskrs, Martinov je tata rekao da će se mama još ove jeseni zauvijek vratiti, a on će ostati još koju godinu zaraditi novac za obnovu kuće i domaćinstva. A i djed i baka su sve stariji i sporiji...
      Prava radost trebala je početi u četvrtak, petoga dana rujna, kad bi trebao biti prvi dan škole. Tog je dana i bakin rođendan.
      Doći će, obećali su, i tata i mama. Svi žele podijeliti radost polaska svog đaka prvaka u školu. A kako već znamo, djed će ih iznenaditi podatkom da put od kuće do škole iznosi, ako ne bude promjena, 15 minuta i 45 sekunda. Po đačkome voznom redu.
      Drugi je dan rujna. Nema više pokusnog odlaska do prazne škole. Večernje je nebo poput čaše rujna vina. Lišće šapuće, a orasi iskaču iz svojih zelenih dolamica. Kasne su kruške postale osinjaci. Bez najave su doputovali Martinovi najmiliji. Mama i tata. Ne brzim vlakom koji putuje dan i noć dok ovamo stigne nego divnim automobilom boje šaranove ljuske. Nikad veće sreće nije bilo u Martinovu životu. Sve darove nije stigao još ni pogledati. Svaki čas bi se bacio mami oko vrata, a grlio je i tatu.
      Dok su djed i baka tati i mami “polagali” račune uz večernju kavu i kolače, zabavljajući se uz prepričavanje raznih zgoda i nezgoda, Martin je odlučio otići nedaleko od vrta, u njivu, po lubenicu. Poskakivo je preko visokog korova pjevajući neku pjesmicu koju ga je još davno naučila baka. Kad je stigao do kukuruzišta iza kojega su rasle lubenice i mak za bakine makovnjače, ugurao je majicu u hlače preskačući čičak, neugodan za golišavu kožu. A u kukuruzištu ga je bilo dosta. Usporio je korake oprezno birajući prolaz uz visoke klipove kukuruza čiji su zlatni zubi virili iz šuške.
     Odjednom je stao. Zagledao se u njivu obraslu visokom travom i okićenu sjenama na mjestu gdje su rasle lubenice. Učinilo mu se da je u njivi mnogo lubenica neobično zelene boje. Neke kao da su se pomakle. Protrljao je oči. Dok trčite kroz kukuruzište, ponekad vam se svašta pričinja kroz natrunjene oči, osobito uvečer. Martin je znao da je bilo još dosta lubenica i da su one velike virile iz trave, ali sada ih je bilo mnogo, mnogo više. Micale su se. Kao u kakvu crtiću. Pogledao je bolje. Na nekima je ugledao cvjetiće. Crvene. Sličan cvijet ima slak puzavac, ali je njegov bjeličast. No ono što je vidio nije bio cvijet slaka.
      Odjedanput, dok se još iščuđivao, nekoliko se lubenica jače pokrenulo, a neke se izdigoše iznad trave. Nisu to bile djedove lubenice. Bile su to glave vojnika u kacigama boje lubenice, ali boje koja plaši. Martin je prestrašeno razrogačio oči. To čudo još nikada nije vidio. Iza grma na kraju njive virila je velika cijev.
      - Drž' te maloga! - povikao je netko iz tog smjera. Pomakli su se veliki suncokreti što su rasli uz stazu i glave lubenica se ustrčaše. Martin je potrčao prema kući. Njegove su se noge pretvorile u krila i nisu više dodirivale zemlju. Takvo nešto djedova štoperica još nije zabilježila. Za njim se podigoše rojevi leptirića i mušica. Grubi glasovi i psovke ostale su iza njega.
      Jecajući, Martin je ispričao sve što je doživio. Djed i tata nešto su važno šaputali i brzo ušli u kuću. Baka i mama iziđoše na ulicu. Martin za njima. Iznenadiše se kad ugledaše punu ulicu svijeta koji je trčkarao tamo-amo. Putem je projurilo nekoliko automobila. Netko je već u crkvenom tornju svom snagom zvonio na uzbunu. Čini se nitko nije znao što se događa u tom mirnom kraju. Zvonjavu je prekinula zastrašujuća grmljavina. Kad se gusti dim malo razišao, više nije bilo zvonika, samo je veliki željezni križ s vrha crkve ostao na srušenu krovu, zaglavljen u munjovodu. Naheren na jednu stranu, još se pomalo njihao poput klatna zidnog sata. Netko je izustio strašnu riječ: rat!
      Martinov je tata brže-bolje ugurao djeda, baku, njega i mamu u automobil i izjurio na cestu. Martin je iz tatina novog automobila, u kojemu se, eto, prvi put vozi, gledao svoje veliko selo kako postaje sve manje. Iznad njega su oblaci dima postajali sve veći. Baka i mama su plakale, a djed ih je smirivao govoreći:
      - Zločinci, ubijaju narod. Sramota. Zlo...
A onda se djed odjednom trgnuo:
      - Stani! - rekao je tati. - Ja ne idem! Neka me ubiju. Vraćam se braniti svoj dom!
Poslije žučljive rasprave i jalova uvjeravanja automobil je stao. Djed je poljubio Martina koji je plakao i molio djeda da ih ne ostavlja.
      - Ne brinite za mene - povikao je djed i skočio na prikolicu nekoga susjeda koji se traktorom vraćao u selo po rođake.
      Uzbuđen, prestrašen i umoran, Martin je u automobilu zaspao, baki na krilu. Trzao se u snu, ali sigurno mu snovi nisu bili tako strašni kao zbilja koja je ostala daleko iza njega.
      Listopad. U Martinovu zavičaju nema škole. Srušena je i crkva u kojoj se njegova baka svaki dan u molitvi sastajala s Bogom. Ptice pobjegoše prije vremena iz tog paklenog kraja. I ne samo ptice. Domaće životinje, podivljale i žedne, lutaju poljima. Tko zna gdje su Martinovi prijatelji... Zla vojska zelenih punoglavaca ubija ljude i prirodu. Zelene glave koje više sliče šupljim bundevama nego lubenicama zaudaraju na gnjilež i smrad.
      Baka, mama i Martin su u Zagrebu, kod rodbine koja tu otprije živi. Tata se prije tjedan dana vratio kući. Kući? Javlja da više nema njihove kuće, samo spaljeni zidovi podsjećaju da je postojala.
      Martin je tužan. Ni u gradu škola ne radi. Tek što su ga upisali u prvi razred, s novom torbom i knjigama, već su ih nekoliko puta vodili u sklonište.
      Koliko li danas ima od kuće do škole? Ne one srušene u Martinovu selu, nego ove ovdje. A tko zna i gdje je djedova štoperica! Možda će jednoga dana biti pronađena pod ruševinama. Bila bi neopisivo velika sreća kad bi je iskopao Martinov djed.
 

 
BLAGDAN

​

​

       Majka je odlazila u tvornicu na posao vrlo rano. Susjedi su govorili da ona probudi čak i same pjetlove, kako ne bi prespavali svoju jutarnju budnicu. Njezina su dječica u to vrijeme još uvijek prebirala tople niti sna, onog jutarnjeg, najslađeg.
      Svoja je tri mališana budila samo nedjeljama i blagdanima, dok je preko tjedna taj posao brižno obavljao stari, kloparavi sat s velikim trbuhom naslonjenim sprijeda na tanke, sjajne nožice bez stopala, podupirući se još, oprostite, stražnjicom. Na glavi je imao srebrnu, nakrivljenu kapu sličnu žličici za umak koja je utvrđeno vrijeme zatutnjala takvom zvonjavom da su se i guske u dvorištu svakiput usplahirile.
      Otac je radio negdje daleko, u tuđini, i stari poštar Toni redovito im je donosio novac i pozdrave. Oni bi više voljeli, kako je rekao najstariji Tomica da im jednoga dana poštar donese tatu, ali čuli su da se ljudi ne šalju poštom.
      Jednoga, zlatnog, prohladnog jutra sve je bilo drukčije. Pjetlovi kitnjastih repova oglasili su pjevom novi dan, a mališane je umjesto kloparave ure probudio majčin blag poljubac. Redom su zinuli od čuda kao što zinu ptičice kad ih majka kljunom u kljunić hrani.
      Nešto nije bilo u redu. Više je sličilo snu nego javi.
      - Što se dogodilo? - pitale su se poput rascavalih tratinčica, široko otvorene oči malih pospanaca.
      - Mama, kakav je danas blagdan?
      - Blagdan? - zagonetno se osmjehnu majka i nešto joj istovremeno i sretno i tužno zasja u zjenicama, blistavim kao zvijezde na nebu kad zatrepere kroz ljubičaste sunčeve podočnjake.
      - Da. Danas je stigao naš najdraži blagdan. Eno ga u kuhinji. Uređuje se, da pred vas iziđe čist i svečan, bez dlačica na licu koje bi bockale vaše nježne obraze.
      - Kako? - otpjeva dječji svijet. Prvi put čujemo da su blagdani nečisti, da nisu svečani i da nose bradu?
      - Ah - zagrli ih majka. Ima i takvih.
Pohrliše u kuhinju. Tata koji se vratio iz tuđine već je odložio ručnik i raširenih ruku čvrsto zagrlio svoje mališane.
      - Blagdan! - reče mama. Naš najdivniji blagdan, koji će, ako nam se posreći potrajati nešto duže.

DAN I NOĆ

​

 
     Na jednom puteljku koji je vodio u polje puno cvijeća i drveća blistao je Dan ogrnut sjajnim Suncem.
     A gdje je cvijeće, tu je i proljeće. Vedar, nasmijan i okupan toplom kišom, Dan se igrao s mnogim živim bićima. Tko zna koliko bi ta radosna igra trajala, da se na istom puteljku, u daljini, nije pojavilo nešto tajnovito, tamno, s puno zvjezdica. Osim toga, to nešto imalo je zlatni ukras - Mjesec.
     - Tko si ti? -upita Dan ovu čudesnu pridošlicu. - Imaš li ime?
     - Dakako! Sve na svijetu ima nekakvo ime. Ja sam Noć.
     - Noć! - obraduje se Dan. - Baš divno što na ovoj Zemlji nisam sam. A imaš li, Noći, još koje ime?
     - Zašto bih imala još koje ime? - nasmiješila se Noć.
     - Pa uzvrpoljio se Dan - kako će te zvati sutra?
     - Isto. Noć i nikako drukčije.
     - Čekaj, čekaj… a kako su te zvali jučer? - tvrdoglavio se Dan.
     - Također Noć. Već sam ti rekla da uvijek imam isto ime, svjetlopiru jedan. Ne sviđa ti se?
     - Oh, baš mi je lijepo. Lako se pamti.
     - Eto vidiš. A tko si ti? Gospodin se nije predstavio.
     - Ahhhh! - uzdahne Dan tako da su zašumjeli trava, voda i drveće. - Ni sam ne znam tko sam i koje mi je pravo ime.
     - Koliko znam , ti si Dan, zar ne?
     - Tako je, ali meni su dali sedam imena…
     - Ni manje ni niše - nasmije se Noć. - Sedam imena? Smijem li znati koja su tvoja imena?
     - Evo - počne Dan nabrajati. - Danas me zovu NEDJELJA, a već sutra sam za sve PONEDJELJAK. Prekosutra će me zvati utorak…
     - Kako su te zvali jučer? - čudila se noć nježno dodirujući Dan, koji je zbog toga porumenio kao zaljubljeni dječak.
     - Jučer sam bio SUBOTA, prekjučer PETAK. Prije PETKA zvao sam se ČETVRTAK. Da bi se mogao zvati ČETVRTAK, prije toga sam bio SRIJEDA. Pa ti računaj.
     - Bože, pa kome to treba? - prošaptala je Noć.
     - Ljudima. Oni su to izmislili, kako kažu, da bi se bolje snalazili u vremenu. Tako je nastalo mojih sedam imena.
    - Uh, uh - zamisli se Noć. Meni nisu znali izmisliti takva imena. Valjda se plaše moje tame pa im je i jedno ime dosta.
     - Možda ti imaš još koje ime, samo ga ljudi ne vide u mraku.
     - Možda - složi se Noć i zagrli Dan.

 
PECIVNA PRIČA

​

 
      Zasigurno ne znate kako je kruh dobio ime? Ne znam ni ja! Tko bi na svijetu sve znao? Nije sramota ne znati nešto što ni mnogi drugi ne znaju. Zato postoje škole, pa čovjek nauči sve što želi, zar ne?
      Ali, ja znam nešto što bih želio da i vi znate. Znam kako je pecivo dobilo ime. Ovako: Tata nekog dječaka bio je pekar. Pekao je najbolji kruh u cijelom kraju. Po opojnim krušnim mirisima, njihova ulica je prozvana - Ulicom mirisa.
      Uz tako divan i mirisan kruh koji je jako sličio rumeno-bijelim, čipkasto-mekim jastučićima, marljivi pekar pekao je i druge divne stvarčice. U pekarnici ste na policama mogli vidjeti i kupiti perece, kiflice, žemlje, pogačice, lepinjice, slanutke i kolutiće za uživanje uz mlijeko, bijelu kavu, čaj ili sokove. Mnoge te divne stvarčice bile su punjene sirom, pekmezom ili orasima. Umivene žumanjcima, izgledale su kao zlato. Pletenice, koje podsjećaju na hrvatski slavni pleter, posipane su makom. Trošio se i kumin, dok ste na kiflicama mogli vidjeti jestiva zrnca biljke zvane sezam koju su trgovci dovozili čak iz Azije, gdje ta čarobna biljka obitava.
      Pekarov dječak Ivo svako je jutro dolazio gledati kako njegov tata donosi brašno i mijesi kruh. Volio je gledati tatu kako siječe i mota tijesto. Divio se spretnosti kojom zagrijava veliku krušnu peć. Njezin čudnovati izgled, sa vratašcima, podsjećao ga je na pasju kućicu. A tek kad je izgrtao sjajni žar i poslije na njegovo mjesto, u peći, odlagao na limenim plohama sve one divne stvari koje su do tada svi nazivali zajedničkim imenom kolači. To je, zapravo, bilo krivo, jer kolači i jesu i nisu! Pola - pola! 
      Najzanimljiviji je, dakako, onaj trenutak kad se sve ispeklo i izvadilo iz krušne peći. Ivo nije mogao odoljeti tim divnim mirisima, te je pun želje pružao prste užarenu limu za perecima ili nečim drugim, što je toga jutra umijesio njegov tata.
      Kako njegov Ivo ne bi opekao prste, gotovo svako jutra kupci i susjedi su mogli čuti upozoravajući glas njegova brižna oca:
      - Pec-pec! Pec-pec! Pec Ivo! Pec Ivo! 
      Obzirom da je Ivo bio, što bi se reklo, malo tvrdoglav, tako ga je opominjala i majka koja je s djecom pomagala u pekarnici:
      Pec Ivo! Pec Ivo! Pazi Ivo! Pec-pec Ivo!
      Kad su drugi vidjeli čega to Ivo ima pune ruke, jednostavno su sve divote nazvali zajedničkim šaljivim imenom:
      PECIVO!
      Nitko više nije govorio ni o kakvim "kolačima". Tako se rodilo pecivo. Otada u mnogim trgovinama, po gradovima i selima, stoji napisano:
                                                                  PRODAJEMO KRUH I PECIVO

 
PAS U ŠKOLI

​

​

       Sutra mi počinje škola. Prva moja škola i prvi razred.
      - Toliko sam radostan, ali i pomalo uplašen - kažem djedu - da bih najradije u školu poveo svog psa Atilu, zvanog još među susjedima i “bič božji”.
      - Pa, povedi ga - kaže djed. - To sam i ja učinio kad sam bio tvojih godina.
      - Stvarno? Šališ se, djedice, kao i uvijek na moj račun!
      - Što bih se šalio? Poveo sam u školu psa Princa. I ne samo ja!
      - Pričaj, djede. Tvoja je svaka priča za ubit vola.
      - Hoću, ali obećaj da je nećeš nikome prepričavati.
      - Recimo da neću - zavaram djeda.
      - Svi đaci vole povesti u školu svoje kućne ljubimce i podijeliti s njima strah koji ih čeka u školi.
      - Misliš tremu?
      - Trema ili strah, sve ti je to isto. Hrabrosti svakako za prvi put ima malo. Moj prijatelj Kuzma poveo je psa. Njegov bratić Ivan poveo je psa. Nas više od pola razreda, uglavnom dečki, vodili smo sa sobom svoje pse. Netko na lancu netko bez lanca. Pavle tete Lize želio je povesti kravu, ali majka mu je objasnila da škola nije staja. Mnoge curice su nosile svoje mačkice, a bilo je i onih koji su u torbi imali puha ili kornjaču. Neka Petra je u kutiji od sandala nosila papigicu.
      - Ludnica!
      - A, još nije - nasmija se djed. - Ljudi koji su prolazili našim mjestom mislili su da je u školskom dvorištu cijepljenje životinja protiv kakvih bolesti, pa se nisu ni čudili.
      - A učitelj?
      - Što učitelj! Učitelj nam je bio najdivniji čovjek kojega je ikad itko poznavao. Smješkao se dok smo se gurali u razred. Psi su lajali jedni na druge, a kad su nanjušili mačke nastao je pravi lom. Režalo se, mrnjaukalo, frkalo, i sreća da su vrata i prozori bili širom otvoreni, pa su naši ljubimci pobjegli van.
      - I vi za njima?
      - I mi za njima.
      “E, nećemo tako”, rekao je učitelj. “Vi se vratite u klupe, a kad naučite svoje kućne ljubimce dobrom vladanju slobodno ih dovedite sa sobom u školu. I ja volim životinje”.
      - Možda je učitelj mislio na vas - kažem djedu.
      - Ma što pričaš! Nije mislio na nas. Životinjom nije nazvao ni Filipa kad je razbio prozor. Ni Luku kad je porušio školsku peć.
      - Jeste li poslije vodili svoje ljubimce u školu?
      - E, vidiš, sinko, nismo. Jednostavno se nisu dali natjerati u red. Ali, danas je sve nekako drukčije. Možda će vama uspjeti to što nije nama, tko će ga znati...
      - Ah, kad je tako, dragi djede, idem u školu sam.
      - Idi, idi - nasmija se djed. - Pogledaj na ulicu, pa ćeš vidjeti da više nisi sam.

​

​

​

​

 
HORORSKOPSKA PRIČA

​

 
      - Vjeruješ li ti, Adame, u hororskop - upitao je Jurica prijatelja koji se znojio hitajući u školu.
      - Ne kaže se hororskop, nego horoskop - ispravi ga Adam koji je vjerovao horoskopima.
      - A, ne, ne! Znam ja dobro što govorim. Horor je riječ koja označuje nešto strašno. Kako ja predviđam samo jezive događaje, to zovem hororskop. Upamti, tikvane, hororskop!
      - Baš si mudrac, strahoznalac. Hajde reci onda, što taj tvoj hororskop kaže za mene. Danas pišemo školsku zadaću iz matematike.
      - Čekaj, čekaj, Pitagoro - zažmirio je dubokoumno Jurica razmišljajući. - Ti si po hororskopskom znaku bik? Zar ne?
      - Ovan.
      - No, bik ili ovan, svejedno je.
      - Nije isto! Rekoh ti da sam ovan, a ne bik.
      - Neka ti bude kad tako želiš - smirivao ga je Jurica. - Koliko je sada sati?
      - Čekaj... - zavrne Adam rukav. - Sada je osam i dvadeset minuta. Strašno! Kasnim u školu.
      - Već dvadeset minuta. Tvoji odavno rješavaju zadaću iz matematike.
      - Propao sam.
      - Eto, baš si pravi bik...
      - Nije nego ovan!
      - ... i moj ti hororskop predviđa kolac, ako te redari uopće puste u školu.
      - Brišem! Možda uhvatim slamku spasa na kraju.
      - Ne biti pomoglo ni da imaš Einsteinovu pamet!
      - Misliš?!
      - Znam! I pogledaj onoga zapuhanog čovjeka, koji se trudi da brže - bolje pretrči ulicu. Vidiš li ga?
      - Vidim! Pa što?
      - On će, prisežem, najkasnije za tri minute završiti u bolnici.
      - Kako? - zinu Adam. - Ne vjerujem. Kako možeš biti tako siguran? Ne znaš ni u kojem je znaku taj čovjek rođen.
      - Istina, ne znam u kojem je znaku rođen, ali znam da je on moj susjed i da radi kao kuhar u bolnici preko puta.

​

​

​

​

​

​

IMENDAN

       Sanja je došla iz škole. Žalosna. Uzdahnula je i sjela na stolac uz kuhinjski stol.
      - Što se kaže kad se ulazi u kuću? - javi se baka brišući ruke o kuhinjsku krpu.
      - Kaže se, dobar dan!
      - Pa? - veli baka i rukom pogladi Sanju. - Nisi rekla.
      E pa, bako, nije svaki dan dobar.
      U čemu je nevolja?
      - Nevolja je u tomu što se ja zovem Sanja. I tko je bio tako genijalan što imam takvo ime?
       - Hajde, molim te! Pa svi smo sanjali o divnoj djevojčici kakva si ti. Sanjali i eto, Sanja!
      - Svi? Dakle svi ste odgovorni što sam ja Sanja, a nisam, recimo Sonja, Klara, Božica, Judita...
      Baka se odmakla korak-dva i razrogačenih očiju slušala što to govori Sanja, a onda je rekla:
      - Ništa ne razumijem.
      - Dakako da ne razumiješ. A razumjet ćeš kad ti velim da u mojemu razredu svi slave imendane, a Sanje nema na ovome svijetu.
      - Joj, ludice, baš si me prestrašila. Rekoh, tko zna što se dogodilo mojoj unuci, a ono...
      - A ono, dogodilo se tvojoj unuci to, DA SANJE NEMA NI U JEDNOM KALENDARU!!!
      - Dragi Bože! Nije moguće?!
      - Ako laže koza ne laže rog - iskoristi Sanja bakinu omiljenu poslovicu. - Uzmi bilo koji kalendar i kad u njemu nađeš Sanju, javi se. Bojim se da će ti u tom traganju trebati stoljeće. Usput ćeš naići na gomilu vrlo smiješnih imena kao što su Slavujka ili Lubencije. Sonja, zamisli samo, ima mendan čak tri puta. U ožujku, u svibnju i, dakako, meni najljepšem mjesecu, rujnu. Kad nađeš Sanju, pokucaj.
      Sanja je otišla pisati zadaću. Baka je tiho odškrinula vrata njezine sobe i bojažljivo rekla:
      - Čekaj dijete. Ako je to moguće, onda...
      - Što, onda?... Da upisujem u kalendare svoje ime kad i gdje mi se svidi? Možeš misliti...
      Baka je imala mnoštvo starih i novih kalendara. Osobito je čuvala "stoljetni". Zbog sanovnika.
      - E, baš ćemo vidjeti.
      - Samo ti, bako, gledaj, ja moram pisati zadaću.
      Baka je na brzinu dovršila objed, otišla u svoju sobu temeljito pregledati nekoliko kalendara, kako bi se uvjerila koliko je Sanja u pravu. Počela je od siječnja. Suhonjavim je kažiprstom doticala sve svece i svetice Božje, ali, među takvima nije bilo Sanje. Mučila se i oko nizanja narodnih imena koja su upisivana tko zna kako i po kakvom redu u šarene stupce kalendara. Bila je žalosna. Sanje nema, pa nema. Nigdje.
      - Ah, ti imendani - uzdahnula i pošla ravno Sanji. - U pravu si. I crkveni i svjetovni kalendari nemaju Sanju. Istina je da su tri dana posvećena Sonji. Istina je i da svoj dan ima i Slavujka, i Lubencije, i da Ivana ima napretek, ali tko bi mislio...
      - Da sam barem Slavujka pa bi vam danas pjevala - tužno se osmjehnu Sanja. A onom Lubenciju ime su dali valjda u čast lubenicama...
      - Koješta - ukori je baka.
      - Kad si već tu, bako, gdje su ostali? I njih bi priupitala o njihovim sanjarenjima.
      Ovo, SANJArenjima, Sanja je rekla podrugljivim tonom.
      - Roditelji su ti na poslu, znaš već, a djed uređuje cvjetnjak.
      Stiže i djed noseći svježe ruže za Sanju.
      - Evo mojoj Trnoružici - našali se djed i preda joj cvijeće.
       Što je slijedilo iza toga prava je napetica. Djed je raskopao svu svoju knjižnicu od A do Že. Po stolu je raširio zidne, stolne i knjige -kalendare mrmljajući u sijedu bradu riječi nevjerice. Pomagala mu je i baka, a Sanja, kojoj je sve to izgledalo komično, uz njih je stajala s osmijehom pobjednice. Čudila se ovim zbunjolama.
      - Ništa - prošapće djed.
      - Ništa - tužno će baka.
     - Zamisli - otrovno će djed - nema što nisu nažvrljali u te kalendarčine, ali bez Sanje. Na stotine imena i to vrlo čudnih. Rekao bih i upitnih.
      - Možda sastavljači nisu čuli za Sanju. Sramota.
      - A možda su sastavljači bili zaljubljeni u Sonju kad su je u kalendaru imenovali tri puta?
      - U našoj školi imamo čak jedanaest Sanja! Slovom i brojkom. Sonju smo imali samo jednu i ta se ispisala, odselila je s mamom u drugi grad - reče Sanja.
      - Nema druge - pomirljivo će djed - treba zamoliti sastavljače kalendara da ime Sanja, dobije svoje mjesto i svoj dan u godini. Još ću danas sastaviti prosvjedno pismo i poslati ga svim redakcijama da to riješe što prije. Budu li zločesti ili gluhi, skupljat ću po gradu potpise za peticiju. Nema izmotavanja kod ovakvih propusta...
Djed i baka čvrsto zagrle Sanju.
      - Strpi se dok to gospoda ne riješe, a dotad sa svojim prijateljicama i prijateljima slavi rođendan.
      - Rođendan? - vrisne Sanja i odstupi. - Je li vi to mene zafrkavate?
      - Što ti je sad opet? - rastužiše se baka i djed.
      - Ne pravite se nevješti. Kad sam ja rođena? Recite, genijalci.
      Baka se ugrize za usnu, a djed se počeše po glavi.
      - Pa...
     - Kao da drugo ništa ne znate, kad je frka, nego samo "pa". Pa? 29. veljače! A to znači da mi je i rođendan svake četvrte godine. Prijestupne! Trebali biste znati još i to, da taj dan nitko nema imendan. Pročitajte, piše prijestupni dan. Prazan.
      - Ah, to se ne bi moglo ispraviti - reče snuždeno djed. - Ali, sve ću učiniti da u kalendaru stoji tvoje ime.
      - Dan rođenja je, kako se to kaže viša sila. Nitko ga ne može mijenjati ili premještati - rekla je baka. - Nismo mi krivi što te baš 29. veljače donijela "roda".
      - Samo sam čekala, draga bakice, kad ću od tebe čuti takav biser. Kao prvo, rode k nama ne dolaze u veljači. To i žabe znaju. Zima im je. Kao drugo, da se gospođa "roda" malo strpjela ne bi sad bilo toliko nesporazuma i oko mojega rođendana. A i nije lijepo da moju mamu nazivate rodom.
      - Nije - složio se djed.
      - Moja mama nema ružne noge kao roda – uvrijeđeno će Sanja.
 

​

​

​

​

​

PROSLAVA

​

 
      Igrali smo nogomet, Hrt, Puško i Ljiljana protiv Tonkice, Dvička i mene. Baš kad smo ih tukli s tri nula, raspalio sam palcem desne noge po nekoj kamenčini tako da su mi kosti zazvonile kao orasi u vreći. Nokat je frknuo poput srebrne riblje ljuske. Hrt je bio stariji i pametniji te je odmah razderao Ljiljanin čisti rupčić pružajući mi hitnu pomoć. Pliško i Dvičak su me čvrsto povalili i pazili da ne pobjegnem dok su Ljiljana i Tonkica okrenule leđa znajući kako Hrt spašava. Ranu mi je posuo prašinom, zatim mi je zamotao palac i izgovorio čarobne riječi „Bolest u goru, zdravlje u nogu!.“
      Nisam više mogao nastaviti igru, ali više me je boljelo što će moje mjesto u igri zauzeti Svraka. Jer, malokad mi s curama igramo nogomet. Na moju radost utakmica je bila prekinuta jer se pojavio Svraka, ali ne s voljom za igru, nego s velikim komadom torte u ruci i širokim čokoladnim brkovima oko usta. Kažiprstom je prepolovio onaj komad torte u ruci i ponudio Ljiljanu i Tonkicu, koje se nisu nećkale. Pravio se jako važan.
      Danas ne igram ni za reprezentaciju - rekao je.
      - Ako želite poći sa mnom, možete pojesti kolače koliko vam drago. Ima i soka.
      Pošli smo za njim. Požalio sam što čovjek nema tri noge jer sam se jedva vukao na ove dvije, zastajkujući na svaka dva-tri koraka. Svraka je ipak bio dobar prijatelj. Pomagao mi je da ne zaostanem iza njih.
      - Nije potrebno - lagao sam samo zato da pred Ljiljanom i Tonkicom ne ispadnem mekušac.
      - Samo ti hajde  - rekao je Svraka i bratski mi preko ramena navalio ruku.
      - Što se kod vas danas slavi? - pitao je Hrt.
      - Nemam pojma - odgovora Svraka.
      - Majmunovo - smije se Pliško.
      - Možda je mamin rođendan? - dobaci Ljiljana brišući usta.
      Tonkica se smijala: - Ja mislim da su njegovi dobili na lutriji ili sportskoj prognozi.
      - Nisu - odgovara Svraka. - Moji ne igraju na sreću.
      - Nego što je onda? -  napokon upita Dvičak koji je otvarao usta samo u krajnjoj nuždi. Čak je i u školi govorio malo, osobito kad su ga što pitali iz kojeg predmeta. Čudan, ali vrlo skroman momak. Nikada nije imao jedinicu, a ocjene više od dvojke zaobilazile su ga. Zbog toga su ga i nazvali Dvičak.
      - Pa, kad ste baš toliko radoznali, reći ću vam. Moja baka i djed slave pedesetu godišnjicu braka. 
      Kad je naš nogometni sastav stigao u Svrakinu kuću, naletjeli smo na stol bogato natovaren cvijećem, tanjurima, kolačima, sokovima, u jednom kutu ležala je poveća kokoš.
      Na pročelju stola dostojanstveno su sjedili baka i djed - slavljenici. Dok smo odmjeravali što će tko uzeti kad nas ponude, Hrt je prvi prišao baki, čestitao joj rođendan, pa isto tako i djedu. Gosti koji su to čuli gotovo su popadali sa stolice od smijeha.
      - Nije nam, sinko, rođendan - reče djed zagrcnuvši se od smijeha, kao i ostali - nego pedeseta godišnjica braka, i to se zove „zlatni pir“.
      - Aha -  kao da se sjetio Hrt, lukavo obilazeći djeda sve dok mu nije stigao do uha i nešto šapnuo. Djed ga je dobroćudno pogledao, pitao ga čiji je, potom pogladio nježno po glavi i rekao tiho: - Da sam je, sinko pušio, zar bih s ovom dragom ženom ovdje doživio duboku starost? U moja usta nikada nije ušla cigareta. Hrt se tako zacrvenio kao da se polio sokom od cikle. Znali smo, tražio je od djeda cigaretu.
      - Svrakina nam je mama ponudila sok od marelica i punu zdjelu raznih kolača. Nismo se ni nadali da će sve završiti tako lijepo. Prišli smo svi uljudno baki i djedu čestitajući im zlatni pir kao odrasli. Zbog šepave noge bio sam zadnji i vidio sam kako su baki oči vlažne od sreće.
      - Čestitam - rekao sam - zlatnu godišnjicu!
      - Hvala - odgovorila je dobra baka i pogladila mi kosu. Dok su odrasli otišli u drugu sobu za kartaški stolić, a mi se dali u slatki posao s kolačima, baka je rekla:
      - Ljudi označavaju godišnjice braka tako da svaka godina zajedničkog života ima svoje ime.
      - Ne gnjavi djecu - prekine je djed zagledan u cvijeće.
      - Zašto? -  upitala je baka. - Pa sutra će i oni biti odrasli ljude. Pitaj ih, već se i sada vole, zar ne? Bilo nam je neugodno. Ja sam pogledao Ljiljanu, a ona Hrta.
      - Kako da ne! - s komadom kolača u ustima rekao je Hrt. Tonkica se zarumenila i oborila pogled.
      - A ti im onda pričaj - složi se djed s bakom.
      - Prva se godina braka, djeco, zove papirna, druga pamučna, treća kožna, četvrta svilena, peta drvena… - nabrajala je baka.
      Ne mogu reći da je nismo slušali. Bili smo vrlo pristojni, ali smo zaboravili sva ta pusta imena tamo do desetogodišnjice.
      … deseta - produžila je baka zove se kositrena, petnaesta kristalna, dvadeseta porculanska, dvadesetpeta srebrna, trideseta biserna, trideset peta koraljna, četrdeseta rubinova, ah - uzdahne baka - i pedeseta zlatna…
      - A mi proslavljamo upravo tu zlatnu - nasmije se djed i sebi natoči čašu soka. - Kad budemo slavili pedeset petu, to će biti smaragdna, a od šezdesete dalje sve će biti ni manje ni više nego dijamantna.
      - Ljiljana i Tonkica su prestale jesti pažljivo slušajući djeda, dok su Pliško, Hrt i Dvičak uništavali sve jestivo ispred sebe. Svraka je sjedio uz mene i nudio mi naranču jer sam ja bio bolestan. Naranču sam uzeo, sakrio je pod košulju i možda jedino Ljiljana zna kome ću je poslije dati.
 
 

​

​

KRAMPUSOVA NOVČARKA

​

      Prozorčić naše obiteljske kućice izgledao je poput izloga kakve prodavaonice. U njemu je u dva reda bila složena rasparena obuća mojih sestara i moje braće. Sve to šarenilo nije baš ugodno mirisalo. Mene su odgurali na sam kraj prozorske daske zato što nisam želio raspariti svoje čizmice. To ih je dovodilo do ludila. Dokazivali su mi da se u prozor stavlja samo jedan dio obuće, a ne par jer bi ih zbog mene, rekoše, mogao "preskočiti" sveti Nikola.
      - Krampus vas neće "preskočiti" ni u snu - rekoh - jer, koliko znam, ni sam vrag nema dosta šiba koliko bi za vas trebalo.
      - Ti ćeš završiti u Krampusovim lancima! - prijetili su mi.
      Za prošlogodišnjega svetog Nikole iz prozorčića mi je nestala čizmica. S darom dakako! Poslije sam u dvorištu našao svoju izgrizenu čizmicu, ali dar?! Kao da je propao u pakao. Tko zna gdje je završio. Eto, zbog toga sam se ovog puta borio da u prozorčiću nastupim u paru. Ipak, složno, bratski izbacili su moju lijevu čizmicu, onu blatnjaviju i zamazaniju.
      - Ako želiš znati - kreštao je mladi braco - prošlog Nikolinja čizmicu ti je ukrao Krampus jer...
      - Što jer? - ciknuo sam.
      - Jer sveti Nikola ne krade!
      - Ne krade ni Krampus budalo! - branio sam ga.
      - O čemu vi to? - dogega se baka Adela.
      - Ovaj nije normalan! Opet gura obje čizme u prozor! - požali se stariji brat i doda: Hvala Bogu da nije stonoga! Taj bi zauzeo prozore cijele ulice.
      - Prošle godine ti je, zar nisam stoput rekla, čizmicu na dvorište odvukao Šarko! Govorila sam ti, drvena glavo, da čizmicu ne trljaš slaninom! Zar nije bilo tako? A Ivan tjera po svojemu pa eto ti!
      - Što sad "pa eto ti"! Ovi su - pokazao sam na ratoborni skup - potrošili sve laštilo za obuću. Što mi je drugo preostalo? Ha?
      - Šarko se pred svojom kućicom oblizivao cijeli dan - naslađivao se najstariji brat. Taj isti brat je cijele godine brbljao da ne postoji nikakav sveti Nikola ni Krampus, ali uoči svečeva dana brižljivo bi u prozorčić ugurao svoju klompu poprskanu mirisavom vodicom zvanom pokošeno sijeno. I uvijek je dobivao lijep dar! Da nije bilo tog mirisa, vjerujem da bi sveti Nikola rukama stiskao nos, eto.
      Dugo nisam mogao zaspati. A i tko bi! Ipak me san prevario pa nisam dočekao onaj trenutak kad sveti Nikola i Krampus posluju u našem prozorčiću. Šteta.
      Još je bio jutarnju mračak kad se u sobi začula strka i vriska. Guraju se moji bližnji prema prozorčiću kao da je u kući izbio požar. Skočih i ja na noge uveličati taj metež. Teškom mukom probio sam se do svoje čizmice koju je nečija grešna ruka srušila na pod. U njoj su, evo, jaje iznenađenja, smotak suhih smokava, naranča, kutijica žvakaćih guma, čokolada i šiba. Stršila je prijeteći, kao antena, samo mnogo deblja. Štap. Šteta što moja čizmica nije za koji broj veća. Više u nju nije moglo stati. Bio sam vraški dobar ove godine, pomislim, i uz moju čizmicu na podu ugledam novu crnu novčarku. Hitro sam pokupio sve i pobjegao iz dvorišta pred šupu na miru pogledati darove. Otvorio sam novčarku i ostao bez daha.
      - Što li sam uradio tako dobro da me i u novcu plaćaju? Pipkao sam prstima po šuštavim novčanicama kad se na dvorišnim vratima uz zveket lanca pojavi pravi pravcati Krampus i - ravno prema meni.
      - Daj novčarku! - reče promuklo.
      - Ne dam! - kažem i uguram novčarku u čizmicu. - To  mi je donio sveti Nikola!
      - Dat ću ja tebi svetog Nikolu - prodera se Krampus i zgrabi moju čizmicu te iz nje izvuče novčarku. To je moja novčarka koju sam izgubio, a tebi, kao sretnom nalazniku, dajem ovu stoticu! Sveti Nikola ne dijeli novčarke - režao je Krampus crvenkastih očiju.
      U isti čas se oko nas naguraše moja braća i sestre, a dotrči i djed Kuzma.
      - Zbogom! - zagrmi Krampus i nesta na ulici u jutru koje je svanjivalo. 
      - Što se događa? - pitao je djed.
      - Krampus mi je oteo novčarku koju mi je donio sveti Nikola! - rekoh gotovo kroz plač.
      - Prošle godine čizmicu, a ove...
      - Ne cmizdri... - reče baka Adela. - Zar ti nije ostavio stoticu? A to nije malo. Razmisli jesi li i to zaslužio.
      - Da nisam, ne bih je imao.
      - Tako je! - reče djed štiteći mene i moju stoticu od ispruženih ruku. Da nije bilo njega možda bi i mene odnio Krampus.
 

​

​

​

​

​

DIMNJAČAR

​

​

       - Kako izgledam? - pitao sam djeda koji se cijelo jutro s tetkom Marijom trudio oko mojega pokladnog prerušavanja u dimnjačara.
      - Bolje ne može biti - rekla je tetka Marija prije nego što je djed odgovorio.
Ona se pobrinula za stare iznošene hlače, kaputić i kapu kojoj je škarama odrezala valovit obrub.
      - Pravi si dimnjačar, kao s razglednica - hrabrio me djed koji je po mojemu slabašnu tijelu vješao kratke i olinjale četke kojima su prošle godine bijelili voćnjak i zahod. Bilo je još po meni pletene žičane užadi, lanac s kuglom na kraju koji se spušta s krova u dimnjak kad se u njemu što zaglavi. Uza sve to, još mi je preko ramena učvrstio torbu s bilježnicom i olovkom. Nagurao je u nju izrezane listiće novinskog papira koji su, tobože, kalendari. Njima ću darivati one koje ću posjetiti. Oni će meni, dakako, davati novac kao pravom dimnjačaru. Sva ta oprema bila bi za čistu jedinicu da se za moj konačni izgled nije pobrinuo bratić Joško. Za moje dobro, kako je rekao, donio je pun lonac čađe i namrčio me po licu, ušima, vratu. Gdje je god stigao. Od cijeloga mene ostali su prepoznatljivima samo podugi rumeni jezik i oči u prirodnoj modroj boji. Sve je ostalo bio mrkli mrak.
      - Izgledaš kao glupak - rekla je sestra sedmašica, od koje su u sobi napravili pravu liječnicu. Na nosu je imala naočale golema okvira bez stakala. Glupi ručni rad ujaka Vinka. Od gumene cijevi kojom se vadi vino izradio je za nju spravicu kakvu vidimo liječnicima oko vrata kad nam kažu “diši duboko”. Bila je obučena u bijelo kao slastičarka.
      - Možeš ići - rekli su mi.
      Djed mi pruži papir s nažvrljanim popisom kumova, rodbine i prijatelja kojima ću danas, na pokladni utorak, “čistiti” dimnjake i, ako Bog da, prikupiti novac za novi bicikl. Sestra - liječnica, pošla je na svoju stranu, a ja na svoju. Tko je vidio da liječnice idu s dimnjačarima! Ona će prema sličnom popisu pregledavati oboljele kumove, rodbinu i prijatelje. Svoje će preglede naplaćivati i tako priskrbiti novac za maturalac.
      Uz zveket lanaca upadoh kumovima u kuću. Bili su prvi na redu. Zatekoh ih sve za stolom što se ulegnuo pod teretom mesa, kolača, kave i vina. Na čelu sjedi debeli kum Matko, pred njim pletenka.
      - Što o pokladama traži dimnjačar u našoj kući? - pita.
      - Došao sam naplatiti dimnjačarinu za prošlu godinu - rekoh točno onako kako me poučio djed prije polaska.
      - Namiru, pristojbu... - petljao je kum, a ostali se cerekali.
      - Kako vi kažete. Evo vam i kalendar. 
      Pružio sam onaj stari novinski papir. Kum ga je pogledao te predao ostalima za stolom.
      - Ti bi, majstore, novac, ha? Cijele protekle godine od tebe ni traga, kao da te Sava odnijela. A sad bi novac!
      - Dva puta nam se zapalila čađa u dimnjaku i gotovo je izgorjela kuća. Zahvaljujući vatrogascima, još je tu - dodala je kuma Ana.
     - Ne gnjavite majstora - javi se netko. - Budite gospoda i platite jer ga nećete vidjeti opet do idućih poklada.
      - No, dobro! - smilovao se kum i na stol položio dvije novčanice s troznamenkastim brojkama. Brzo sam ispružio ruku kako bih završio s ovom pričom, ali kumova šaketina poklopi moju crnu ručicu.
      - Polako, majstore. Još nismo poravnali račun. Pođi sa mnom - rekao je, ustao i strpao novac u džep. Svi krenuše za nama. Zaustavili smo se pred ulazom na tavan. - Penji se! - mrmljao je kum dižući me ručetinama po ljestvama i sam se verući za mnom. Ostali se vratiše za stol. Pjevali su.
 
      - Evo ti dimnjaka, majstore, pa kad ga očistiš, ja ću doći po tebe. 
      Dok sam stajao ispred velikog dimnjaka razvaljenih vrata, punim crne paučine, privikavajući se na tamu, kum Matko je za sobom zaključao vrata tavana i spustio se niz ljestve. Sjeo sam na stari stolac razmišljajući što mi je činiti. Nisu moje četke ni za kakav posao. To je samo tek tako... Gore na gredi ugledah svu silu kobasica koje su se sušile. Najdeblju sam skinuo i kušao kako bih rastjerao strah što me spopao. To je bila najukusnija kobasica koju sam ikada smazao.
      Možda bih od silna straha skinuo još koju, ali eto ti kuma. Otključava tavanski prolaz i zove me:
      - Je li gotovo, majstore?
      - Gotovo!
      - Kad je gotovo, dođi. I ne zaboravi alat. Bez alata nema zanata!
 
      U tili čas stajao sam pri stolu zadovoljno trljajući dlanove. Kum položi na stol one dvije novčanice i kad sam ih htio podignuti, on opet jednu zadrža. Veli:
      - Ovom ćeš novčanicom platiti onu kobasicu koju si smazao na tavanu. Samo nemoj reći da nisi! Pogledajte, još po njemu vise kožice koje je gulio s kobasice.
      - Tko radi, mora jesti - reče kuma Ana i zagrli me.
      - Kad je tako, evo ti i ova novčanica - tobože se udobrovolji kum. - Sad kad si jeo, majstore, popij čašu vina.
      - Ne pijem na poslu - rekoh spasonosno se hvatajući za vrata.
      Jer, popis onih koje moram obići je velik. Budu li me svi tako gnjavili, neću stići obaviti posao do Čiste srijede iliti Pepelnice.
      Ako mi se posreći, idućih ću poklada u dimnjačarenje novim biciklom.

​

​

​

MILKIN ROĐENDAN

​

​

       - Mama, pozvan sam kod Trnića na proslavu rođendana.
      - Lijepo.
      - Trebaš mi dati nešto čim ću darivati slavljenika.
      - Hm... A tko to slavi rođendan?
      - Ne znam. Ali zamotaj mi kakvu čokoladu, ili kakav drugi dar.
      - Koliko znam, njihova je Lucija rođena u listopadu, a sada je svibanj...
      - Baš me briga koliko ti znaš i je li od listopada postao svibanj ili lipanj. Pozvan sam Trnićevima na rođendansko slavlje i to je najvažnije. A možda Lucija ima u godini dva rođendana?
      - Nda... Trnići su uvijek bili čudaci... No, idi.
      Mama je zamotala čokoladu u skupocjen omot, sve svezala svilenom ukrasnom vrpcom boje patkina kljuna. To je boja za djevojčice, kažu. Obukao sam nove hlače, čistu košulju, oprao kosu (nju nekad operem i kad nije čiji rođendan). Mama je na odlasku izričito naglasila da bi trebao pripaziti na svoje vladanje “u tuđoj kući”. Uglavnom, da je ne sramotim. Osobito pri jelu.
 
      - Dobar dan! - pozdravio sam gospođu Trnić i Lucijinu baku. Oko stola se već komešalo poveće društvance, uglavnom djevojčice. Nekoliko njih iz razreda, ostale iz susjedstva. Dečki su sjedili mirno za stolom, bubuljičavi i rumeni u licu kao da su radili sklekove.
      - Dobar dan! - odzdravila mi je Lucijina mama dok su ostali brbljali nešto drugo, prilično zauzeti oko slatkiša na stolu.
      - Pridruži se - rekla je Lucija.
      Pridružio sam se s obje ruke. Bilo bi posla i da sam imao još koju.
      - Gdje je rođendanska torta? - pitao sam znatiželjno.
      Svi prasnuše u smijeh.
      - Što se kreveljite kao lud na brašno?
      Kad su se tobože uozbiljili, rekoh:
      - Lucija, evo dara i sretan ti rođendan!
     - Budalo - rekla je uvrijeđeno Lucija - Nije meni rođendan. Ja sam rođena u znaku vage...
     - A to je u listopadu! - upadne u riječ Marija, njezina prijateljica koja je prije svakog testa u školi sastavljala horoskope.
      - Dar ćeš predati slavljeniku, našoj Milki - nasmijala se Lucija.
      Otišla je s Evicom u ostavu. Pojaviše se s velikom smeđom tortom na kojoj su stršale zabodene svjećice. Njih osam od svježega pčelinjeg voska. Oko svjećica bila su složena velika slova od mlade djeteline: Sretan ti osmi rođendan!
      Što je sad ovo, pomislio sam. Zar su Trnići poludjeli?
      - Gdje je ta Milka? - pitam buljeći u neobičnu tortu.
      - Mama mi ne da da je dovedem ovamo u sobu pa ćemo mi sada poći k njoj. U staju.
      - Rođendan u staji?
      - Da, šašavko. Milka je naša krava od koje si i ti tisuću puta popio čašicu mlijeka - mazno će Lucija.
      - Aha - rekoh kašljucajući suho i usiljeno. - Baš je to super! Od čega ste načinili tortu? Volio bih znati recept.
      - Što će ti recept? - pita Marija. - Tvoji nemaju kravu!
      - Možda je kupimo.
      - Nemate ni za mlijeko - vrijeđala me Marija.
      - Možda bih takvu tortu naručio tebi za rođendan - vrato sam joj lopticu.
      - Prekinite s tim. Evo recepta kako se dobiva torta “à la Milka”! - umiješala se domaćica Lucija.
      Torta za jednu osobu (kravu)
      Potrebno je:
      - 5 kilograma kukuruznog brašna
      - 2 kilograma stočne repe
      - 1 kilogram šećerne repe (ako ima)
      - 1 kilogram šećera u kockicama
      - 1 kilogram pšenična brašna (mekoga)
      - 0,5 kg pšenične krupice.
      VODA SE DODAJE PREMA POTREBI. SVE SE DOBRO UMIJEŠA, NE PEČE SE, ALI SE UKRAŠAVA PREMA DOMIŠLJATOSTI! TAKVO PRIPREMANJE TORTE MOŽE SE POSLUŽITI ODMAH.
      VAŽNA NAPOMENA: TORTU JEDE SAMO SLAVLJENIK (A MOGU JE KUŠATI I UZVANICI - NIJE ZABRANJENO).
      Mogu vam reći, dragi moji znani i neznani prijatelji, da sam prvi put u svojemu mladom životu pozvan na takav rođendan. S obzirom na to da i sam volim kojekakve budalaštine (uostalom, kao i vi), uživao sam u svemu tome.
 
      Lucija i Evica su nosile “tortu za jednu osobu”, a mi smo u neredu krenuli za njima put staje. Pas je tresao lancem i lajao na nas kao lud. Postali smo ozbiljni jer je lanac bio vezan žicom koja nije obećavala nikakvu sigurnost. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo da sam svoju čokoladu smazao umjesto Milke.
      Čestitali smo, uglas, Milki rođendan. S vrata. Gledala nas je svojim pametnim očima nezainteresirano kao da nije o njoj riječ nego o nekoj drugoj kravi. Ali, čim je ugledala neobičnu tortu, živnula je oblizujući slinavu njušku. Tortu, čokoladu i kekse položili smo pomnjivo u njezine jasle. Slavljenica se nije baš pristojno vladala, ali je izgledala vrlo lijepo. Lucija kaže da ju je oprala šamponom, rep joj je nasprejala maminim lakom za kosu, a rogovi su ostali kakvu jesu. Milka nije dala da ih Lucija oboji zlatnom bojom.
      - Svake godine ćemo joj slaviti rođendan! - rekla je Lucija.
      - Pa, vi imate i konje! - uskliknula je Marija.
      - Kad je njima rođendan? - upitao je Filip.
      - Kad i tebi - šalila se Evica.
      - Moram pogledati kad su rođeni. Za Zelenka znam da je to bilo ljeti, ali Putalju ni po zubima ne možeš odrediti starost. Ali već ćemo nešto smisliti - pljesnula je rukama Lucija.
      E, pa nek sad netko kaže da mi na selu ne slavimo rođendane. I da nemamo zabave. Josipa je obećala da će, sada kad su njezini prodali kobilu i kupili traktor, staju preurediti u diskač. Super! A ja ću na buduće proslave nositi repu, zob, kukuruzno brašno, djetelinu...
 

​