PRIČE

Čudo kovača Kuzme

 

Na samom kraju Zidarske ulice od ranog jutra mlatio je kovač Kuzma po rđi svog nakovnja dok mu je s vignja u lice navaljivao roj plamenih osica koje majstora nisu bole. Bio je to posljednji kovač koji bi još tu i tamo potkovao kakvog zalutalog grivaša što se uspio probiti do njega kroz šumu. Obrtnik je prilično vremena trošio na brušenje noževa, škara, klepanje ašova i motika, a znatan dio bi otišao na kovanje skoba, to jest pijavica i željeznih kuka za spajanje krovnih konstrukcija.
   Ipak je, najviše, uz pomoć brata Damjana, lomio mišice na "umjetničkom" oblikovanju željeznih ograda za spomenike, groblja i vikendice. Tog brata Damjana majstor je držao u kući i radionici više od jada nego od koristi. Doduše, za obojicu su mušterije govorkali da su "pomaknuti", a za Damjana i štošta grđe. Kuzmina žena Eva bila je neobično pažljiva prema djeveru. Često ga je kao dijete pritiskala na svoja sočna prsa, velika, tvrda i vruća kao dva nakovnja, kojima se i sam Kuzma pribojavao priči. Možda je i to bio razlog što je Eva bila nerotkinja, đavo bi ga znao.
   Brat Damjan nije bio strašljiv i to ga je spašavalo od obrtničke svakodnevnice i snahine odmazde. Bio je, štono se veli zatepen, ali kompletan, i mnoge su ga susjede priželjkivale za koji col roga svojim brižnim i škrtim muževima. Runjav, tvrd, mišićav, drugim riječima sve je imao jače i bolje od drugih osim vijuga. A majstor Kuzma, tako reći, kao da mu i nije brat. Lagan kao pustinjakov mesni doručak, bez vidljivih darova prirode, živ krlež, ali pametan. Glavom je mućkao za sve troje kao mikserom.
   Pred kovačiju majstora Kuzme stiže nekakav momak. Kaže - potkovao bi konja. Nakon tužno dugog vremena kad majstor ugleda konja stade ga očinski gladiti po grivi i ne izdrža da mu u nju ne prikvači jedan osjećajan poljubac kao veliku kolajnu.
   - Odakle? - pita žarećih očiju kovač.
    - Sve četiri - odgovara poslovno momak ne obraćajući pažnju na majstorove emocije i brbljanja, pa nastavlja.
    - Snima se film. Iznajmio sam njega i psa...
    - Aaa, uh! - zinu Kuzma, malo se podvuče pod konja i njegovu zadnju skvrčenu nogu položi na svoje koljeno.
    - Bolje mu je da bude glumac, nego da ga amište lupa po nogama. Za bika se nismo složili. Trebao je u jednoj sceni biti ubijen, ali ja to ne želim. Ne podnosim krv - važno će momak.
   - Što, nemaju dosta glumaca? - pita Damjan.
   - Žele original životinje - odgovori momak i pljesnu svog hranitelja po sjajnim guzovima. Prašina se diže, a na svjetloj dlaci osta slika s gazdinim dlanom kao plućna mrlja.
   - Pun ti je prašine kao tepih - veli Kuzma dajući se na posao.
   - Neka ga - odgovara momak. - Režiser je rekao da konj treba biti prašan i nečist, jer igra negativca. Naime, jahat će ga narodni neprijatelj...
   - Shvaćam - procijedi majstor i skresa domaćem filmu.
   - Damjane! - zovne kovač brata - pridrži ovog negativca. Pripazi, usput, da te ne zvizne. Nije to konj iz slikovnice...
   Dok se gazda držao na pristojnom odstojanju, braća se uhvatiše s kopitama u koštac. O tome u ovoj priči ne bi bilo govora, da se Damjan ne pomaknu, zbog muhe, koja je kljusetu ispod repa ispaljena pravo u njegov nos sličan tetrapaku s čokoladnim mlijekom.
   - Pazi! - dreknu majstor Kuzma. Dovoljno je bilo da parip osjeti labavost kovačke inkvizicije i takvom silinom raspali majstora da je ovaj odletio do čađavog zida ukrašenog starim kotačima i lemešima. Izgledalo je na kraju tako, kao da se majstoru žurilo pa je htio zaobići vrata i protrčati kroz duvar. Bilo je žalosno i kasno. Kad je vidio što je učinio, filmski se star zaprdecao Zidarskom ulicom bez pozdrava i jedne potkove s nešto istruganom kopitom, a njegov izrabljivač za njim.
   Hitna je pomoć radila kao munja, i zahvaljujući doktoru primarijusu Libermannu, za tili čas je Kuzma bio prostrt operacionom stratištu kao odojak. Libermannov tim s maskama, kompliciranom tehnikom i bolničarkama koje su primarijusa gledale samo u oči, radio je iznad svih očekivanja. Pažljivo kao na obijanju sefa. Poslije kirurške intervencije, uz kavu, doktor je kolegama objašnjavao probleme šoka za koje bijaše u svom zvanju bolji majstor od nesretnog pacijenta, koji se sastavljen nekim spojnicama, žicama s gajtanima, hladio kao njegov nakovanj.
   - Frakture nisu bitne - rekao je Libermann. - Šok je, kolege, nešto, o čemu, usuđujem se reći, na kraju se ipak malo ili gotovo ništa nezna!
   - To se najbolje odrazilo - dodao je jedan mladi kolega čiju je donju usnu opržila kava - pri pokušaju definicije šoka, kada je 1743. Le Dran prvi uporabio termin "šok", a otada na ovamo kad bismo citirali Traversa, Gravesa, Crilea, pa u našem stoljeću Quennu, Tauba, Daviesa, Howkinsa...
   - Pa genijalnog Blalocka, kolega, koji je 1927. iznašao da termin "šok" označuje stanje akutnog zatajivanja cirkulacije karakterizirano prostracijom, apatijom ili stuporom, tahikardijom sa slabim regularnim pulsom i u mnogim slučajevima smanjenim krvnim tlakom...
   - Kakvo poznavanje nepoznatog! - uskliknuo je jedan manje perspektivan kolega  i na divljenje primarijusa Libermanna nastavio istresati kao iz rukava. - Tjelesna je temperatura često subnormalna, a obično su nazočni bljedilo i lagana cijanoza.
   - Školski primjer - rekao je opet onaj mladac koji je proučavao Kuzminu kliničku sliku kao sinoprtčku
situaciju.
   - Neposredno nakon udarca javili su se teški opći simptomi. Pogledao sam ga. Leži, znoji se kao betonski zid, a nosnice mu raširene. Oči su mu umorne, bez sjaja, uvučene, napola pokrivene kapcima okolo, široki tamni kolobari, takoreći saturnovi prstenovi...
   Primarijus se trže i zapita:
   - Kako gleda?
   - Tupo. Pupile su dilatirane i reagiraju tromo.
   - Ruke?
   - Plavičaste. I usne. Temperatura grad ispod normale. Mladi kolega koji je referirao da su i senzorne percepcije veoma smanjene, doda: - Ipak me nešto čudi...
   - Što to, kolega? - pita primarijus, a ostali navališe na kavu.
   - Sfinkteri rade normalno, ali zapažene su brze promjene. Tako je kateterom dobiveno nešto oskudnoga koncentriranoga urina bez nalaza šećera ili albumena...
   - I? - zinuše ostali.
   - Puls je jedva pipljiv, iregularan, ubrzan. Tlak nizak, arterije uske, srčani tonovi isprekidani...
   - Što čekamo? K njemu! - zagrmi primarijus i čitava svita medicinske znanosti krenu majstoru Kuzmi na pomoć.
   Dizali su mu ruke koje su beživotno padale natrag. Nije odgovarao, nego se držao kao na policiji. Doktori zamijetiše da osjetni organi pokazuju normalan aktivitet. Jedina stvar u svemu tome bijaše grozna, začuđujuća. Naime, majstor se Kuzma toliko izmijenio da je malo vjerovati da će ga Eva i brat Damjan lako prepoznati. Iako iskrpljen, izgledao je kao nikada u životu. Svetački produhovljen kao umirovljeni misionar.
   - Ostavite ga da se malo odmori - predloži primarijus Libermann, a i samom mu je počeo po vratu izbijati znoj. Čak je imao hrabrosti žaliti se na neobjašnjivu nesvjesticu i slabost koja ga je iznenada demonski prožimala od glave do pete. Neka čudna groznica stala ga je tresti, osobito po bradi i rukama. Lice mu je sve jače dobivalo neki grubi izraz. Skljokao se na stolicu.
   Kolege uhvati panika. Od iznenađenja nisu znali odakle treba početi s pružanjem hitne. Netko je izustio zastrašujuću riječ: "Kardiogeni šok! Nasta strka. Isprobavale se šprice, izmjenjivali značajni pogledi i najzad se primarijusovo lice sretno ozari nekom čudnom, da ne griješimo, ludom vedrinom.
   - Što se događa? - pita ih kao iz polusna primarijus Libermann.
   Kolege se razmaknuše da dobije više kisika, ali gospođa Libermann, koja se ovdje brzo našla, svojom je pojavom začepila pola prostorijice.
    - Idi kupi nekoliko jaja - veli joj muž. - Davno želim potkivati jaja. I pazi, kupi mi od umjetno tovljenih koka, jer im je ljuska veoma osjetljiva. Potkovati njih, danas je nedvojbeno prava znanost...
   Drugih jaja danas i nema odgovori mu gospođa i nešto je ujede za srce, dok su se kolege značajno pogledavale. Kad se gospođa malo pribra reče:
   - Kakva jaja, macane? Naime, u njihovom intimnom ordiniranju on je bio macan.
   - Dobro, ne moraš ti, sam ću ih potražiti - kroz bolan smiješak reče primarijus Libermann, čije su krhotine življenja polako tonule u neki drugi nepredviđeni svijet.
   Prije nego će poći kući krene Libermann s još dvoje suradnika posjetiti nastradalog obrtnika. Okupiše se kraj kreveta, a Kuzma, koji je već prilično dobro izgledao reče:
   - Stres majstore, stres. Sitno zakazivanje miokarda, ili baš ako volite "Low output syndrome". To pospješuje unutrašnja reakcija.
   Doktori zinuše kao prosjačke cipele, a majstor Kuzma nastavi:
   - ... od vašeg neriješenog kirurškog problema akutne upale gušterače.
   Primarijusa Libermanna obli leden znoj, a i ostalima se smučilo.
   Primarijus se prvi sabra:
   - Tko je, uopće, taj čovjek?
   - Rekoše da je kovač.
   - Počeli smo se i vrijeđati, a? - naljuti se majstor.
   - Gdje ste vi studirali? - pita ga primarijus izgubljeno, ne vjerujući više nikom živom.
   - Nigdje. Šegrtska škola, tri godine. Ostalo praksa... Vizite...
   - Pa što vi mislite o mom slučaju kojega ste maloprije spomenuli?
   Kuzma ga prodorno, stručno, pogleda u zjenice:
   - Oboljenje vaše gušterače, mislim često je proturječno. To je, a propos, posljedica raznih kriterija u dijagnozi i još nekih drugih faktora... Ta zaboga čuli ste što su o tom rekli autoriteti kao Volpe, Gomzjakov, Fruhling, Opermann. Od psihičkom umora majstor Kuzma je stao sve tiše izgovarati imena medicinskih meštara s kojim su, eto, on i primarijus povezani kroz neke neobjašnjive činjenice. Libermann je izgledao kao da će ga kap, a ostali su kraj kovača izgledali kao stupovi od soli. Kuzma se pribra pa nastavi:
   - Da, čuli ste, da je učestalost napada tempirana na travanj, kolovoz, rjeđe rujan... U vašem slučaju sve to možemo pripisati u prvom redu djelovanju tripsina. On se u gušterači nalazi u stanju kao tripsinogen...
   Jednog mladog liječnika iznesoše bolničari na rukama.
   Doktor primarijus izgubi ponovno ravnotežu i poleti prema bivšem kovaču psujući:
   - Dajte mi nakovanj da ga zgnječim! Sestre ga pridržaše u posljednjem trenutku da ne obistini svoju prijetnju. Kolegama bi mučno i preneražljivo sve što su čuli i vidjeli. Majstor ih je više puta prezrivo odmjeravao i okretao glavu na drugu stranu.
   Bila je žalobna posljednja vizita primarijusa Libermanna, jer mu se stanje akutno pogoršalo i završio je na psihijatriji kao - kovač. Stalno je kukao za nekim nakovnjem, mješinom, klamfama i potkovicama. Lice mu je postalo grubo i počeo bi kleti čim bi vidio bolničarku, govoreći, valjda misleći da je konj. "Diž' nogu!"
   Sve je manje bilo nade i za nesretnog Kuzmu koji je zaljubljeno promatrao gospođu Libermannovu suprugu tu i tamo joj povjeravajući neke stare neukusne zgode iz njezina ljubavnog života s nekim studentom. Prema svojoj majstorici Evi odnosio se ignorantski.
   Brat Damjan ga je uzalud uvodio u posao. Nije Kuzmi više bilo do zanata. Oko vrata je nosio stetoskop, a u gornjem džepiću toplomjer. Pa dok je nesretni Libermann skoro zaboravljen, svu pažnju je neki stručnjak za psihotroniku i parapsihologiju posvetio bivšem kovaču. Nitko ne zna o čemu oni razgovaraju, ako uopće razgovaraju. Navodno se satima gledaju, a bivši majstor Kuzma samo mu ponekad priprijeti prstom.

        

​

​

​

​

​

Skitnica

 

    Kad se se onaj nesretnik skotrljao niz strmi pružni nasip, izgledao je kao da je pao u zapuh užarenog kovačkog vignja. Iznad njega je iz trave poletjelo uvis mnoštvo zlaćanih leptirica poput varnica i jedan čitav dim cvjetnog praha od osjaka, rosopasa, češljuge, vijuka i livadarke. Ona dva poslenika u plavom, otresahu dlanove kao da su istovarivali junad, a strojovođa je uz dugi zvižduk pokrenuo svoju isluženu parnjaču i vrtić je krenuo ubrzavajući kroz široka polja žuta žita i gorušice. Prozori skoro opustješe, a nemarni putnici ostaviše zamazane zelene zavjese da se u vjetru razmašu i razdiru, kao da onom bijedniku, sve sićušnijem u daljini, žele sretan put i više turističke sreće u kojoj drugoj avanturi.
        No putnik nije zdvajao. Nije bio čak ni uvrijeđen. Lice mu je, crno od vjetra i nedovoljno velikih sunčevih pjega, izgledalo kao portret rađen u rošavom drvu. Jedino su njegove oči bile plavije od najplavijeg lana, pune sjaja i neke djetinje vatre kakvu samo imaju sove u noći. Lako je bilo zaključiti da mu to nije prvo izbacivanje niti posljednje putovanje. Nesuđeni sljepić se nije dugo odmarao. Stresao je sa svoje kockaste košulje prah i svu silu paučine gledajući za parnjačom koja je uzmicala u zavoj nekog grobišta i poput zvijezde repatice ostavljala paunov rep iznad telegrafskih stupova. Skitač se otisnuo za njom. Nije prošlo mnogo vremena a već je bio nadomak posljednjeg vagona za kojim se klatio onaj gumeni spoj za paru, kao rasplodni organ u ravničarskih pastuha.
        Putnici opet poskakaše na prozore, ali čovjek kojeg su onako grubo nogirali nije se više penjao u vlak nego ga je vrlo lako stizao, prestizao i na kraju obišao u pravom atletskom trku. Strojovođa je svim sredstvima pokušavao onu hrpu starog željeza natjerati u kas, ali je ona samo mučno otpuhavala, pištala i zamatala se u paru kao Papinov lonac.
        - Pa toje naš Brzi! - orilo se radosno iz vagona.
        - Brzi!!!
        Svima bijaše jasno da su u ovom vlaku kondukteri novajlije, jer Brzoga nisu izbacivali ni kondukteri ni kontrolori. Bez Brzog je bio tužan put vlakovima i autobusima kao što su uostalom tužni svi vlakovi i svi kolodvori svijeta bez njihovih Brzana. Dok nije za sebe izborio status "našeg Brzog", tukle su ga razne palice, noge i pesnice. Pljuvahu po njemu kao po putu bez kojega nisu mogli. Izbacivahu ga najkržljaviji strašljivci od konobara, a za uši i kosu potezali ga snagatori, delije iz raznih službi. Imao je Brzi u tim danima čitave sorte najneplemenitijih šljiva sve do obrva, upalih obraza, čvoruge na nepočešljanoj glavi, pa modrine i kraste po čitavom tijelu. Trajalo je to sve dok Brzi nije uveo u svoj tjelesni stroj četvrtu i petu brzinu, dok nije očvrsnuo, a s godinama postao otporniji i žilaviji. Na udarce nikad nije odgovarao udarcima, a još manje na uvrede uvredama. Majka mu se preudala, otac zaglavio negdje na krivoj strani u nekakvom puškometu, a on izmrcvaren u duši okrenuo leđa školi i odao se slobodi. Brzi se kriomice družio s djecom i kadgod bi imao kakav novac, davao bi im za bombone. S nekom mukom, kako to već biva, zavolješe ga i stariji. Netko iz sažaljenja, a netko što je u Brzom vidio i dio svoje tegobe. Osobito su svi otvorenih labrnja i ušiju slušali njegove golicave priče, pred kojima bi skinuli šešire i najlascivniji pripovjedači ovoga svijeta. Kao honorar za svoje domišljatosti, dobivao je od imućnijih ljudi rabljena odijela, obuću, nerijetko jelo u vidu lanč-paketa za koji se nikad nije znalo gdje će nestati. Brzi nije prosjačio. Dobivena garderoba se vrlo malo zadržavala na njegovu torzu. Do prvog kupca, a njih je, izgleda, bilo vraški puno.
        I Crveni križ mu je dosta toga davao, ali su konačno izmučeni digli ruke od Brzog, jer ih je u godini dana stajao, uz sva uvjeravanja, kao jedan manji rat.
   Napaljene udovice i nagorjele starije cure priželjkivahu ga u svojoj ložnici, ali rijetke su te koje je Brzi ophodio. Događalo se to kad je počeo trošiti alkohol. Jedna mu je gospođa priuštila nekoliko dana toplih mirisavih kupki, ali Brzi je skoro ispustio dušu, dok se nije zavalio u spomenutu kaljužavu rijeku među lopoče, šaš, drezgu i one silne pijavice koje je nakon toga još pola sata istjerivao iz hlača i bluze što mu je darovala spomenuta gospođa. Ona mu je u odsutnosti muža darovala i štošta drugo, ali Brzi se nije mogao priviknuti na njezine izljeve nježnosti, pa se prvom prilikom izgubio i našao opet među vlakovima, kolodvorima, nezgodama i putovanjima.
        Priča se da je dozlogrdilo nekim viđenijim ljudima trpjeti Brzog koji ih je kao skitnica često viđao na "službenim putovanjima" po motelima i terevenkama, pa kako je svaki čovjek sazdan od grijeha i poroka, odlučiše da ga maknu. Uz pratnju određenog činovnika poslaše Brzog u Zagreb da se ispita njegovo mentalno zdravlje radi smještaja u određenu ustanovu prilično zatvorenog tipa. U tu svrhu ga, pod moraš, odjenuše, namirisaše i s otvorenom kasom socijalne skrbi otpremiše "kao doktora" na posljednje putovanje. Brzi se nije bunio. Izgledalo je kao da ga sve to zabavlja i trijezni.
        Sutradan kada se Brzi vratio iz metropole, još uvijek "kao doktor" svi zinuše kao zahvaćeni bojnim otrovima. Muke je bilo napretek dok se nije pojavio i njegov pratilac, krivo procijenjen i smješten tamo gdje su čekali Brzog. Na kraju se sve potajno objasnilo. Nije nam poznato koliko se službeni pratilac zadržao u zahodu zdravstvene ustanove, ali Brzi je imao dosta vremena da igru usmjeri u svoju korist. Preko reda je ušao kod gospode u bijelim mantilima zaduženim za prijam bolesnika, predao im spise i usput im nešto prisno šaputao na uho. Brzi je odmah krenuo "na vlak", kako je rekao "da ne zakasni", a momci su poslije toga rutinski obavili svoj posao. Koliko je kasnije bilo muke i neugodnih scena dugo će pamtiti jedni, drugi i oni treći. Određeni forumi odbijali su o tome dati bilo kakvu izjavu, ali danima se uveseljavao narod kojemu je Brzi preko noći još više prirastao srcu. Poslije toga nemilog događaja potpuno ga ostaviše na miru. Nastavio je u svom elementu putovati, spavati po vagonima, sjenokošama, čekaonicama, parkovima, grobljima ili napuštenim prostorijama. Tu i tamo dobio bi kakav novac, češće odjevne predmete i dosta pića, uglavnom od onih zlobnika koji su, nakon onog povratka, do pišurije zasmijavali općinstvo.
        Poslije nekoliko godina kada su parnjače završile u starom željezu, a šinobusi elegantno i izazovno brazdali polja, jednoga dana dok se zima vjetrovito gurala među tavanice i tresla u mnogim vratima, Brzi je već umoran, prozebao i gladan ležao pokriven novinama na tvrdoj klupi željezničke čekaonice. Nije očekivao ništa neočekivano, ali nekakav, kažu važan, gospodin imao je saobraćajnu nesreću i nitko mu nije mogao pomoći. Ono malo krvi što je bilo u ambulantnom hladnjaku brzo se potrošilo i kad bijaše sva nada izgubljena nekima je palo na pamet da se ispita krvna grupa Brzoga. Bio je to pun pogodak. Istog trenutka ljudi se opremiše kao Talijani kad idu u lov. Nije im na sreću trebalo dugo tumarati, jer je Brzi bio u horizontali. Sve se to hitom dogodilo. Krvna grupa je upravo idealno odgovarala i Brzi je, eto, postao spasitelj. Ako je istina da u čovjeku ima pet do šest litara krvi, onda je u Brzom bilo barem deset! Izgledalo je tako po staklenkama koje su iznosili. Brzi je bio otvoren i odvranjen kao bure i nudio svoju skitalačku krv u rinfuzi kao kad te prijatelj obilato nudi pićem. Nije ostalo zapisano koliko je dragocjene tekućine isteklo, ali dok su se ljudi vrtoglavo bavili spasavenjem jedne tako nadasve važne osobe kao što je bio unesrećeni, Brzi, na kojega više nisu obraćali pažnju, teturao je prvoj krčmi prionuvši odmah na žesticu. Pljuštala je čaša za čašom. Odjednom se začuo nostalgičan zvižduk šinobusa. Istrčao je i u starom stilu se dohvatio otvorenih vrata. Zavukao se kao moljac u mekani plišani prvi razred. Motalo mu se po glavi. Imao je osjećaj kao da šinobus stoji, a on prolazi kroz tunel. No ovaj puta nije imao sreću. Izbaciše Brzog na sljedećoj postaji u mnogo prozaičnijoj atmosferi nego ono na početku priče. Doteturao je nesretnik do čekaonice i sklupčao se u kutu. Izgleda da ga je mir potpuno napustio.
        Dok se tako nalazio u nekom nestvarnom stanju, nije ni slutio da je za njim nastavljena jurnjava. Naime, trebalo je još samo koje zrnce krvi. Bila je već duboka noć kad se skupocjen automobil oglasio škripom kočnica ispred čekaonice.
        - Tu je! - povikao je netko i dva čovjeka se baciše na Brzog.
        - Treba još malo krvi. Samo malo. Idemo. Bit ćeš bogat... - tepali su mu u promrzle uši.
        Kad su Brzom pale ruke na pod, a one modre oči pogledale, širom otvorene, nekamo dalje od stropa i prljavih lustera oko kojih izgaraju krila sitne mušice koje zaslijepljene ne znaju dalje, dalje možda i od zvijezda, uljezima bijaše jasno da je jednoj velikoj skitnji došao kraj. Očitovalo se to po buci motora koje postajala sve tiša i udaljenija.

​

​

​

​

​

Demon
                                                                 

                                                           
Nagrađena priča Večernjeg lista

   Zeleno krovište šume poput zarđalog bakrenog stropa zastiralo je kobaltno lice neba. Zrake sunca koje su se probijale kroz bujno lišće hrasta, graba, jasena i pokojeg brijesta izgledale su kao zlatni potpornji nekog veličanstvenog šatora u kojemu se nitko ne vidi, ali predstava ne prestaje. Jutarnji povjetarac osjećao se tek visoko na raspuhanom trbuhu ptice, koja je lebdeći negdje visjela u zraku. Na koso podrezanom panju sjedio je Fabijan. Uz nogu mu je ležao kaput s tri velika žuta puceta koja su izgledala kao tri mušmule nemarno zamusane kistom kasnog ljeta. Zlatni pahuljasti listovi predjesenje zamrzlice tu i tamo su slijetali tiho i nečujno kao misli na još uvijek ispucalo tlo puno mravi, gljiva, opreznih guštera, žutih, krupnih leptira i mrvica kruha koje je prosuo Fabijan dok je na koljenu klao svoj uobičajeni obrok sušene slanine. Fabijan je bio govedar iz vremena kojeg se nitko ne sjeća, a tu je naoko dosadnu službu protegao do naših dana. Jutrom kad bi izlazilo veliko rumeno sunce, vruće poput krupnog pačjeg žumanjca na tignju, on bi onih sedam-osam muzara vješto zgurao u dvije muzlice, uzeo štap i iz okola koji je mirisao na toplu kravlju balegu, odlazio u šumu. Čopor krava, junadi, telića i dva bika, koliko ih je bilo u njegovoj nadležnosti, pripadali su nekom čovjeku koji se vrlo rijetko pojavljivao na staništu svog blaga. Zapravo, kad bi tko potegao pitanje Fabijana, tog čovjeka, i pustih godina koje je proveo u šumi, vjerojatno čitavo stado ne bi bilo dosta za naplatu truda ovog čudaka koji za svoju službu nije tražio nikakvu nagradu, a posao je obavljao vrlo savjesno i dirljivo.
        Krdo se lijeno pomicalo prema Sjevernoj bari gdje se zadržava preko podneva zbog vode koje je ovdje bivalo u svako doba godine. Kad se stado naplanduje i malo progladne, ili uznemireno od muha i štrkova rado krene uz zvonjavu klepki prema Crvenom brijestu, a odatle, ako Fabijan zaostane, u lugarsku konoplju ili mudro prema polju. No Fabijan je rijetko zaostajao, a još rjeđe za neposluh svojih štićenika upotrebljavao batinu. Iako su to bile samo obične životinje, on je u njima gledao ljude na nižem razvojnom putu. On je i u drveću gledao ljude koji mu u svojoj putničkoj nemoći domahuju granama i šapuću lišćem.
        Fabijan je vrlo tajanstvena ličnost. Govorio je malo, a smijao se rijetko iako je mogao pokazati zube na kakvim bi mu mogao pozavidjeti i najzdraviji pastuh. Jak, zbijenih trvdih ramena, kosmat, s očima koje su sjale nekom dubokom vatrom, kakvom čovjeka, kažu, proždiru samo đavoli u ljudskoj spodobi. O Fabijanu su kolale takve priče da je mogao zauzeti mjesto u antologijama znanstvene fantastike. I ne samo znanstvene. Kad se krave napnu od djeteline on je iz njih ispuštao zrak kao iz balona, a to je, kažu, radio očima. Nisu vidjeli iglu koju je Fabijan za te nezgode držao u kožnoj torbici. Kad bi na svijet dolazilo tele, ždrijebe, janje, prase ili kakvo drugo stvorenje nije bilo problema. Porodio je, kažu, i jednu košutu koja još možda i sada skakuće u šumi. U kolibi je imao nekoliko pitomih vrana, sovu i vrlo raskalašene miševe. Pas koji je tko zna kojim vjetrom stigao u ovo čudnovato šarenilo, brzo se uključio u zajednicu. Mačaka nije bilo. Ne znam zašto, ali mačka se Fabijan užasno klonio. I one su se držale podalje od njega. Možda nije volio njihovu podlu, prevrtljivu narav. Maženje koje ti na koži ostavlja krvav trag.
   Možda. Nije bilo mrnjaukanja čak ni u veljači. Često, kada bi padala kiša, dok je ležao na slami, njegovi četvornožni prijatelji su se natjecali tko će mu doći bliže, liznuti mu kožu, osjetiti njegov dah i otkriti tajnu koja se hipnotski valjala poput okruglih munja u njegovim kao noć crnim očima. Ni zmija ga nikad nije ugrizla. Pčele su po njemu padale kao po cvijeću, samo, onaj prah koji je bio na njegovom šeširu nije bio prigodan za med. Problem zaštite od pčela Fabijan je riješio na taj način što se po čitavom tijelu natrljao mirisnim travama. Rijetki očevici koji su imali priliku vidjeti kako zmija mijenja košuljicu, pričaju da ona to ne čini bez napora i bez komplikacija. Fabijan je i tu imao svoje prste i oslobodio bi gmaza stare odjeće na vrlo vješt način. Nikad mu se nije dogodilo da mu na ljubav odvrate otrovom. Fabijan se volio pentrati i po drveću izvodeći opasne vratolomije, osobito pred djecom s kakvog zalutalog izleta, da se o tom pričalo danima. Tako bi otpilio vrh visokog stabla, vješto se uzverao pa na neobjašnjiv način dubio tu na glavi dok je publici padalo srce u petu. Uz to bi pljeskao rukama i otvarao noge kao da s nekim krupnim škarama čudovište reže bjeličaste oblake.
   Nema psa koji bi zalajao na Fabijana. Tajna je bila poznata samo konjokradicama. "Da te pseto ne napada", učio je Fabijan, "namaži se njegovim izmetom. To vrijedi i za konja. Želiš li da bilo koji sisavac bude u tvojoj vlasti, čim se izvali na svijet, još dok se ne osovi na noge, puši mu nježno u nozdrve. Otada će ti uvijek biti za petama, jer ćeš mu biti i otac i majka." Drugim riječima, Fabijan je imao neko tajno znanje koje nije mogao znati ni baš tako glatko koristiti netko drugi.
   Bez obzira na glasove koji su pratili ovog čudaka, Fabijan se pročuo, u povjerenju, i po drugim stranama. Dok cijeli sretni brakovi muku muče zbog neplodnosti, dok timovi znanstvenika u bijelim kutama razbijaju glave kako na svijet iz nerodnice, ili neroda izvući ljudsko mladnunče, u ovom kraju nema problema. Žene nisu trošile novac na kupke i skupa putovanja od nemila do nedraga, nego su po strogo tajnom otkrovenju noću odlazile na Sjevernu baru, a ujutro se zorom vesele i pune nade vraćale kući. Porodice su se punile i dječice je bilo u izobilju. Fabijan je nešto znao. Uz ostalo služio se travama kao pas njuhom. Dolazile su u Sjevernu baru čak i neke strankinje. Nitko ne sumnja da Fabijan nije pomogao. Fabijan je postao čudo. Pronosile su se glasine da noću u blizini njegove kolibe iz zemlje izbija neki plavičastozeleni plamen koji nestane zatim u zvijezdama. I nekakav se jecaj i uzdisanje čuje. I vrlo je opasno tuda tumarati noću, osim onog tko mora. Koga nužda tjera. Neki su otišli čak tako daleko pa tvrde da ono tamo u okolu i nisu obična goveda koja Fabijan napasuje svaki dan, već da su to nesretnici kojima nije mogao pomoći pa ih pretvorio u stoku. Strašno. Kako bilo da bilo, Fabijan je mnogima pomogao.
   Jedno jutro izbezumljen od straha, sav izgreban od trnja, pojavio se na vratima selske gostionice pijandura lugar i isti se mah stropoštao na tlo. Dok su u njega istresli nekoliko duplih rumova, ispričao je nevjerojatnu priču. Kaže, noćas je nadzirao svoj revir, ljudi kradu šumu, pa je na povratku krenuo putom blizu Fabijanove kolibe. "Pun mjesec", priča lugar, "kad vidim kao vas ovdje, Fabijan stao uz jedno suho deblo, i pred mojim očima se pretvara u jarca. U jarca ljudi! Što gledate? Znam što govorim. Skinem sačmaricu i opalim. Čuo sam nešto kao meketanje, ali sam bacio pušku i jedva pobjegao. Čuo sam kako stotine jaraca za mnom trči i mekeće. Stotine..." Lugar se ponovno stropošta. Vidjelo se, alkohol je od lugara učinio svoje.
   Još istog jutra našli su mrtvog Fabijana. Ne kao jarca.

 

 

 

 

 

Time Out

 

   Sjećam se Martina iz zadružnog doma s pokladne zabave, one davne zime kad mu je otac Marko prodavao lisičja krzna kako bi mu kupio cipele. I kupio ih je. Bile su žute i sjajne kao kasne dunje iz vrta i mirisale su na tvorničku viksu i novu kožu. A kako li su samo škripuckale! Kao da u njima gaziš suhi snijeg, prtinu.
   Martin se pravio jako važan i konačno je uspio da ga sada pogleda Jela, najmlađa kći siromašnog popova brata u župi. Njemu je bilo strašno stalo da ga vidi lijepa Jela. Doduše, Jela ga je pogledavala ali kao susjeda, držeći se ispod kosmate ruke nekog mnogo starijeg momka iz grada za kojega je bila i zaručena. Martin nije gubio nadu da će Jela kad tad s njim u šetnji slušati glazbu njegovih žutih cipela broj 44, ali tko se pokriva nadom brzo zaradi hunjavicu.
   Udala se Jela još iste zime i s mužem otputovala u Australiju. Martin koji je istinski kopnio za Jelom, sanjajući kako će jednoga dana s njim putovati, putovati... ostao je usamljen i razdražljiv. Često bi se potukao s momcima bez razloga i da nije bilo toga, ljudi ne bi ni znali da u općini postoji mali romantični prašnjavi zatvor iz kojega se moglo kidnuti kad ti padne na pamet.
   Tako je, jednom prilikom kidnuo i Martin. Ni majci za koju je bio neobično vezan, ni ocu s kojim se češće pograbio, ni starijem bratu Adamu s kojim je kriomice dijelio modre rezance dima, nije rekao kamo ide. Meni je samo jednom, dok sam bio kod kuće, natuknuo da za njega ovdje više nema života i da je bolje što prije dignuti sidro. Posljedni put sam ga vidio na pokladnoj zabavi ali bez krinke na licu. Pričao je da traži kakav takav posao, ali su ga svugdje neobično prijazno ispraćali na ulicu.
   Lipanj je. Opet sam se vratio kući. Sjedim i slušam novosti o koječemu. Jeleni se izgubio svaki trag i otac joj je očajan. Martinov je otac umro prošle godine ujesen, a brat prije toga poginuo u saobraćajnoj nesreći u Münchenu. Valjda je to sve dotuklo Martinovu majku Martu, pa je i ona umrla prije mjesec dana. Ne mogu prežaliti što joj nisam došao na sprovod. I meni je bila druga majka. Kućna su im vrata zašivena letvama  kaže moj otac i glas mu drhti.
   A što ja radim tu? Dolazim svakog lipnja kući i pomažem ocu brati lipov cvijet, od kojega on upotpunjuje kućni budžet. U nas ima toliko lipe da bi se čovjek, koji je vješt pentranju i koji se ne plaši pčela i hrušteva, mogao obogatiti. Volim taj posao jer sam krcat i prašnjav od mirisa, a sa zlaćanim pčelama i moj je mozak na paši.
   Otvoriše se uz škripu naša dvorišna vrata, a u njihovu natrulom zelenkastom okviru pojavio se čudnovat gopospdin odjeven kako se u nas nitko ne odijeva, s debelom smeđom cigarom među kratkim prstima i s jednim velikim dječjim osmijehom preko lica. Otac je ustao i pozdravio došljaka otresajući s rukava paučinu.
   – Ne poznaješ me, je l'? – rekao je poslije onog "bar dan, ljudi" i razdragano raširio noge da bi bio niži ispod velikog bijelog šešira.
   – Čekaj... čekaj... da ti nisi... pa da, naš Martin!
   – Jesam – reče Martin i poskoči sretan što ga je moj stari prepoznao nakon gotovo četvrt stoljeća.
   – Isti si – kaže otac. – Imaš još na obrazu i onaj ožiljak kad si pao s naše kobile!
   Poslije zagrljaja, razgovora i nazdravljanja, saznali smo da se Martin bavi trgovinom na veliko, da u Torontu ima obitelj i da je na službenom putu po Europi i da, svakako će obići i majku, kad ne želi napustiti Hrvatsku, kaže.
   – A gdje ćeš, sinko, noćiti? – pita moj otac Martina sve se meškoljeći kao da mu je kaput pun mravi. Ja ga zagrlih.
   – Kako gdje? Pa striče, valjda, kod svoje kuće....
   – A, ne! Večeras ostaješ kod nas na večeri. Imamo velikog divljeg zeca...
   – Znači, još uvijek potkradate lovačko društvo?
   – Ni govora. To sam našao poslije lova u djetelini. Uvijek netko od lovaca sakrije lovinu i čeka da zanoća. Treba samo prisluškivati. A znaš i sam kakvi smo. Iskoristimo...
   – Time out – nasmije se Martin – pa nastavi: – Zašto si me pitao gdje ću noćiti? Valjda mi je majka još živa? Javili bi.
   – Nije – zadrhta glas mojega oca.
   Martin je sjeo na travu i prekrižio noge kao yogi. Cigara mu je ispala iz ruke i dimila se kraj suhog kokošjeg izmeta koji se također zaiskrio.
   – Ima desetak dana da je pokojnica sahranjena. Zar nisi dobio brzojav?
   – Vi ste ludi! – povikao je Martin. – Uvijek ste se glupo kretenski šalili... I onog puta kad sam pao s kobile! I kad ste rekli da se Jela nije zaručila, i...
   – Čekaj – spusti se moj otac na tlo kraj Martina. Uz njih sjednem i ja s nakrivljenom bocom iz čijeg je vrata istjecala žuta vatra stare šljivovice.
   – Uzmi, Martine – rekoh. – Mnoge stvari više nisu na svom mjestu...
   – Ostavi fraze – lupi Martin petom u zemlju. – Briga me za vaše stvari – promrmlja i zagrize stakleni grljak boce kao da je od mrkve.
   Oštro mu se staklo svjetlucalo po krilu. Iz posječenih usana tekla je krv pomiješana s rakijom. Pio je, pio... i očev pokušaj da mu uzme bocu iz ruke ostao je samo pokušaj. Sam je odložio krvavu rakiju.
   Bilo je nebrojeno pitanja koja nisu stigla na red. I nebrojeno odgovora koji se nikada neće čuti. Ne znam više što nam je bilo. Sva trojica smo šutjeli i pili tu mračno crvenu rakiju gledajući svaki u svoju stranu.
   Pred kućom je zatrubio automobil. Martina je pozivao šofer, Kinez.
   – Moram ići – rekao je grleći mojega oca. Dugo nam je stezao ruke. Velike Martinove oči polako su suzile kao nekada davno kad je pao s naše kobile.

 

 

 

 

Križ

​

​

Nagrađena priča 4. susreta hrvatskoga duhovnoga književnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" 2012

          Ne volim nametljive priče. Ni ova, koju ćete nadam se pročitati, ne bih želio da bude tako shvaćena. Ona je uspomena na učitelja Pavla, velečasnog Kazimira župnika župe svetoga Franje Asiškog i podvornika naše pučke škole Grgu, pokoj im dušama. Svi su preminuli davno.
          U našem mjestu bila je tada obična pučka škola s dvije učionice i svaka je imala po četiri prozora. Na drugoj strani starog »ajnfort« kolnog ulaza kroz kuću, bila su dva učiteljska stana. Veći za ravnatelja, manji za nekoga tko nema smještaj. Takvih je uvijek bilo više nego soba. Dakle, u većem je stanovao ravnatelj Pavle s obitelji, a manji je koristila učiteljica Ana bez obitelji. Župnik je stanovao u lijepom župnom dvoru; Grga podvornik je imao vlastitu kuću. Tada sam bio u dobi kad djecu još povlače za uši.
          Počnimo od zadnjega, podvornka Grge. Umjesto da kao pravi pisac opisujem kakve je imao bore na čelu, oči, nos i slične stvari, prihvaćam se odmah opisa njegovog radnog mjesta. Brinuo se za razbijene prozore, da podovi u učionicama budu namazani uljem, da dvije velike tučane peći u hodniku budu očišćene i naložene, donosio je i odnosio poštu. Kad već spominjem poštu, neću prešutjeti kako ju je naš poštar Gašo »pregledavao«. Pismo po pismo. Onda je sve one pošiljke iz inozemstva i »sumnjive« domaće stavljao na stranu da ih otvori i na svoj način pregleda agent Ćoro. Grga bi ponekad morao poduže čekati »zbog posla u pošti« i vraćati se na posao često i sat kasnije. Zbog tog je zastoja prigovorio Gaši. Bilo bi bolje da mu to nije palo na pamet.
         Ćoro ga je obradio tako stručno da nesretni Grga dugo nije vidio na desno oko i šepesao je na desnu nogu. Govorio je da se spotakao na pragu pošte. Da za vrijeme obrade nije uspio podsjetiti strašnoga Ćoru kako je partizanima u šumu nosio kruh i slaninu, bio bi ostao i bez posla. Poslovao je Grga i u učiteljskom vrtu, čistio njihov zečinjak i brinuo se o pčelinjaku, jednostavno - o svemu. Ništa mu nije bilo teško. Pobožan, radišan i čestit kako se samo poželjeti može. Za vrijeme školskih praznika kad su se dječaci, koji su inače gazili mijeh u crkvi na orguljama, razišli »mili moji kamo koji«, Grga je gazio i mijeh orgulja na kojima je redovito u vrijeme svete mise orguljao učitelj Pavle. Sve dok obojici nije bilo strogo zabranjeno odlaziti u crkvu.
          Opis posla velečasnog Kazimira u školi može stati i u jednu rečenicu: predavanje vjeronauka u školi sve do onoga povijesnog dana kad su njega i vjeronauk komunisti istjerali iz školstva. Takvom uredbom narodna vlast je izbacila i križeve iz učionica strogo zabranivši unositi u njih sve što ima veze s religijom, posebno kršćanskom vjerom, iliti »opijumom za narod«. Tako je to navodno rekao drug Marx, Engels, Lenjin, vrag ih znao tko! U to su nam vrijeme besplatno dijelili Narodne kalendare Sloga s izostavljenim blagdanima i svecima. Ostala samo narodna imena, hvalospjevi o obnovi i izgradnji domovine.
          Zbunjivanje ljudi nije potrajalo jer se u rukama moglo naći i drukčijih narodnih kalendara koje je za svoje stare čitatelje i vjernike i pored svih nedaća tiskala Crkva, proganjana sa svećenstvom kao u vrijeme Nerona.
          Drugim riječima, nastupilo je stresno doba kako za sve, tako i za velečasnoga. Navodno su ga isprva, po pričanju podvornika Grge, drugovi nagovarali da se učlani u partiju i promijeni odoru govoreći mu da među njihovim članovima ima i popova. Ne trebam ni spominjati s kakvim je gađenjem dobri velečasni Kazimir slušao crvene »apoštole «. Nije mogao ni sanjati da će takvo što doživjeti. Ponudu je, naravno, odbio.
          Nedugo zatim izgorjela mu je šupa, drvarnica i kokošinjac. Zamalo je izgorjela i staja s kravom Milkom koju je muzla i timarila njegova sestra Ivanka. Navodno se kod gašenja požara ni vatrogasci nisu polomili od posla. Zlu ne trebalo. U to vrijeme puno je i njima bliža bila zemlja nego Nebo. Ta svaki dan je trebalo državi nešto davati. Tko nije imao, pretresli
bi mu imanje od tavana do gnojišta. Odanima se gledalo kroz prste, a »neprijateljima« današnjice, osobito nekoć imućnim ljudima - kulacima, čistilo se i odnosilo sve što se našlo. Ako je netko nešto negdje zaboravio, sakrio, pa su to drugovi iskopali, taj je dobio svoje.
          Zatvor i logor bile su riječi koje su širile strah među osiromašenima i obespravljenima.
Pustinjski otac Poemen i ovdje bi rekao: »Sve što je preko mjere dolazi od demona«.
Ne mogu reći da se malo ili nikako nije sviralo i pjevalo. Grmjelo je iz kuća protjeranih Nijemaca i drugih »suradnika okupatora« koje su naslijedili novi doseljenici s raznih strana Lijepe Naše i okolo. Najviše se orilo: »Uz Tita i Staljina dva junačka sina«. Poslije je Staljin otpao kao blato s cipele pa se donedavna pjevalo o onom »prvom među jednakima«.
          Toliko o vjeronauku, križu, velečasnom Kazimiru, njegovom stadu i novom okruženju.
Uza svo zlo koje ga je snašlo ukinuto mu je naredbom s najvišeg mjesta ono od čega je uzdržavao sebe i svoju crkvu - lukno. Mnogi ne znaju da se tako zvao obvezni dohodak, crkveni porez u namirnicama, koji su župnim uredima davali župljani. Neki su tu zakonsku mjeru jedva dočekali dok je većina i dalje nastavila donositi još i više velečasnom Kazimiru. Znajući to, revni ovrhovoditelji, utjerivači obveze odrediše da i velečasni podupre izgradnju nove države svojim dobrima bez obzira na to što su mu dekretom ukinuli lukno, ona dobra od kojih je živio, a i veći dio sirotinje.
          U opisu poslova učitelja Pavla, usput i ravnatelja tih dana, nije bilo ničeg sjajnog. Novo vrijeme, novi nastavni plan i program, učestali sastanci i preodgoj. Presvlačenja starog u novo. Na njegovu bolju prošlost podsjećao ga je bijeli otisak križa skinutog sa zida učionice gdje oduvijek stajao.
         Duboko u duši, zbog toga svega i zbog nedruženja s velečasnim Kazimirom, osjećao je tugu.
  No vratimo se mi našem križu. Ravnatelj je posao pospremanja i skidanja križeva iz učionica povjerio podvorniku Grgi. Možete si samo zamisliti kako je bilo pobožnom Grgi. Izgovarao se kako bi to učinio netko drugi. Budući da tog drugog nije bilo, prekrižio se, skinuo i poljubio svaki križ. Bila su dva. Umotao ih je u čiste ručnike i u kutiji odložio na tavan među zabranjene knjige, oštećena učila i druge stvari koje se ne koriste, da ne završe u peći kako je bilo naređeno. Velečasni ih nije smio sa sobom odnijeti jer nisu njegovi, vodili su se u evidenciji kao školska imovina.
          Na kraju su svi mogli odahnuti. Inspekcija koja je sve pregledala bila je više nego zadovoljna. Vidjelo se to po praznim čašicama u stanu ravnatelja Pavla.
         Netko ipak ovdje nije bio zadovoljan. Podvornik Grga. Progonilo ga to što je on ni kriv ni dužan morao skidati križeve. Ta svi su pitali tko je poskidao križeve u školi i svi su govorili - podvornik Grga. To je Grgi prelilo čašu. Smislio je kako će barem donekle skinuti ljagu sa svoga imena makar pred samim sobom.
          Svaki radni dan kad je završila nastava i svi se razišli kućama, podvornik je bio taj koji je zaključavao školu, čuvao ključeve i svako jutro pregledavao je li sve u redu. Palo mu je na um da noću, kad je škola prazna, vraća križeve na njihova mjesta i molit će pred svakim križem za oprost što ga dodiruje nedostojnim rukama. U početku ga bilo malo strah, ali ga je s vremenom prošlo. Križevi su tako uvečer dolazili tamo gdje su trebali biti, a rano ujutro odlazili u kutiju na tavan gdje ne bi trebali biti.
          Grga je svaki dan ponavljao isti posao. Pogodovalo mu je i to što nije postojala ulična rasvjeta. No uvijek se pojavi taj nesretni - ali.
          Jedne kasne večeri kad je podvornik Grga obavio poslove oko križeva, zaključao učionice i vratio se kući svojoj Mariji, iznenada mu je pozlilo. Groznica, nesvjestica, slabost... Pao je u krevet. Dobra Marija bila je njegova hitna pomoć pa se njezinim trudom malo pridigao. Smogao je tek toliko snage da joj otkrije svoju tajnu o križevima. Kad je čula o čemu se radi, ukorila ga je zbog nevjerojatne nepromišljenosti i zla koje ih može snaći. Kako je mogao tako nešto učiniti?!
          - Ti beno, jedna benasta - govorila je uzrujano blijeda nasmrt. - Što nam je činiti? Ako ujutro ne vratiš križeve i ugledaju ih djeca, uvalit' ćeš u grdne nevolje i ravnatelja Pavla, a možda i velečasnog. Tko će ti povjerovati da si to radio na svoju ruku?
          Nije čekala odgovor. Iako je već dobrano zanoćalo, znala je gdje Grga drži ključeve, zgrabila ih je i otrčala skinuti i skloniti križeve dok ne bude prekasno. Srećom je uspjela neopaženo ući u školu i neometano obaviti posao. Križeve je stavila u kutiju da ih ponese kući i baš kad je krenula, na izlaznim je vratima naletjela na ravnatelja. Čudom se čudio što ona tako kasno radi u školi. Izvukla se izgovorom da je došla po zaboravljeno Grgino radno odijelo za pranje jer je njemu loše. Zaboravio. Nije bilo razloga da joj ne povjeruje. Ta poznavali su se dobro. Kad se vratila kući, pospremila je kutiju u ormar, zaključala ga i rekla:
          - Neka križevi budu ovdje. Možda će doći vrijeme kad ćeš ih smjeti vratiti na njihovo mjesto. Ako, ne daj Bože, to vrijeme ne dođe, stavit ćemo ih na naš zid. Nema te vlasti koja će ih s njega skinuti.
          In Te, Domine, speravi! - kako je rekao blaženi Alojzije Stepinac.
          U tebe se, Gospodine, uzdam!